Kratki pregled pogledanog XXVIII

Kad grupa prijatelja otkrije kako prizvati duhove pomoću balzamirane ruke, navuku i druge ljude na konstantno isprobavanje, sve dok jedan od njih ne ode predaleko i oslobodi zastrašujuće nadnaravne sile...

Veliki box office uspjeh dočekao je ovaj film A24 produkcije koji je jedan od onih naslova što zarade masne masne pare u kinima, zahvaljujući prije svega dobro razrađenim marketinškim kampanjama. U nekoliko me trenutaka podsjetio na Smile iz 2022. godine, sa svojim probojem i otprilike sličnim očekivanjima od gledatelja. Drago mi je ipak reći kako je ovaj uradak osjetno ispao bolji. Gle čuda, australska redateljska ekipa Danny i Michael Philippou već intenzivno rade na nastavku Talk 2 Me, što se zbog igre riječi i brojeva odmah daje naslutiti kako su samo zbog drugog dijela radili ovaj prvi. Ok, ajmo s bedastoća malo na film, gdje ih srećom ima manje nego u ovom tekstu. Počinjemo odmah jako s udarnom scenom koja će ili šokirati ili barem zainteresirati gledatelje za nastavak gledanja, a zatim nam slijede nekakve standardne filmske (pret)postavke: upoznavanje s likovima, s misterioznom rukom pomoću koje mogu prizivati mrtve, sve to spojeno u čari ili zamke modernog doba (online izazovi, live stream prizivanja duhova...). Prva skepsa koju sam imao je da će ovdje biti riječ o klasičnom hororcu koji ne odmiče previše od klišejiziranih poteza današnjih jump-scare kinohitova, međutim drago mi je da je film ispao dosta neobičan i na trenutke doista originalan. Postoje neke scene koje su zavrijedile pažnju čak i najtvrdokornijih pratitelja žanra, zanimljiv je od samog početka, a ono što je najvažnije današnjoj mlađoj populaciji - sasvim je zabavan u tih sat i pol vremena što traje. Ne mogu se oteti dojmu da su, doduše, neke scene mogle biti izbačene ili prepravljene kako se ne bi narušila kvaliteta scenarija, ali ima tih bezveznih trenutaka, reakcija ljudi, žrtava, kogagod, koje su mi narušile krajnji dojam filma jer film jako dobro ide u smjeru onih filmova koji se neće tek tako upecati u zamku tipičnih horor boljki i banalnih scena, no nažalost u nekim važnim scenama u tom je smjeru malo podbacio. Bilo kako bilo, za razliku od brojnih plošnih naslova, Talk to Me nudi vam in-depth razradu likova i razvijanje dubljih međusobnih odnosa, a sve je to popraćeno vrlo kvalitetnom glumom. U moru loših današnjih naslova, sama ta činjenica već vam može biti dovoljna da date priliku filmu, siguran sam da ćete naći stvari koje će vas vrlo ugodno iznenaditi.

Djevojka koja se bori s anksioznošću mora se boriti protiv izvanzemaljca koji je pronašao put do njezina doma...

Nedostaju nam pravi alien invasion filmovi. Pritom ne mislim na filmove katastrofe i na ona globalističko-američka sranja gdje su oni najveće žrtve, a ujedno i najveći spasitelji svijeta. Tu mislim na filmove koji nisu dio propagande, oni naslovi koji bića izvan ovog svijeta ukalupe u neki svima nama poznati mikro-svijet, gdje doživljavamo borbu protagonista i aliena na inovativan i kvalitetan način. Padaju mi na pamet naslovi poput The Signs, Dark Skies , Fourth Kind , pa čak ajde i Extraterrestrial. Brian Duffield donosi nam kroz mala vrata ovo horor ostvarenje u kojemu je najveća zanimljivost ta što ima vrlo malo, gotovo ništa dijaloga u sebi. Uspio sam nabrojati 15-ak riječi koje su se izgovorile kroz film, što je prilično zanimljiv pristup snimanju filma, gdje se mnogo toga oslanja na auditivni doživljaj, pri čemu moram reći da je sound filma odrađen besprijekorno. Kaitlyn Dever apsolutno je fantasična kroz cijeli film i njezin performans nosi cijelu radnju i sve što se oko nje događa te je ona jedan od glavnih razloga zašto mi je ovo jedan od boljih horor naslova 2023. godine. Osim nje, prvih 20 minuta filma nešto je najbolje i najsvježije što sam vidio u dugo, dugo godina otkako intenzivno gledam filmove. Prava kratka priča od 25 minuta sve do kulminacije, kada se radnja prebacuje i na druge lokacije, osim same kuće u kojoj živi protagonistica. Primjećujete od samog početka kako sve što vidimo nije onako kako se čini na prvu i kako će film do samoga kraja obilovati subverzivnim porukama, što je na kraju tako i ispalo. Naslov filma odmah vam bude jasniji kada sagledate cjelokupan film na taj, naizgled prikriveni kut gledanja. Scene home invasiona odrađene su jako zanimljivo, alieni izgledaju klasično kako biste nacrtali aliena da ga morate opisati, ali su intrigantni i raznoliki, pa čak i oni nisu sve što predstavljaju. Nemam baš previše toga za nadodati osim da je ovo jedna od čvršćih preporuka ove godine. Ima svojih mana, blesavih scena, dakako, ali dugo nisam gledao nešto tako unikatno, zanimljivo i drugačije. Riječ je o jednoj duuuuugoj Twilight Zone epizodi, zašto se onda ne okušati? 

Predstavljeno kroz dokumentarni film napravljen za TV, pojavljuje se pet horor priča o pronađenim snimkama koje će gledatelje odvesti na putovanje u sumorno podzemlje 1980-ih...

Evo nas opet nakon nepunih godinu dana. Shudder roka te V/H/S naslove dobrano brzo, očigledno je da se ide na posvemašnju zaradu i popularnost ovog serijala, koji je među horor fanovima uistinu zauzeo neko posebno mjesto. Međutim, strah me da se ova rapidnost objavljivanja novih nastavaka ne obije o glavu i da ne dobijemo miš-maš kretenskih priča koje su tu samo kako bi postojale, a da se izgubi ona dobro znana V/H/S misterioznost koju je imao od samih početaka. Dakle, dobili smo šesti dio, koji je snimljen na način kao da uistinu gledate stare VHS kasete iz osamdesetih, što je s audiovizualnog aspekta odrađeno tehnički vrlo kvalitetno. No, ajmo se mi baciti na same priče zbog čega i pratimo ovaj serijal. Kada sam vidio koja će se redateljska imena pojaviti iza priča, dobio sam neviđeni hype oko ovog dijela i nadao sam se da će biti bok uz bok s četvorkom i dvojkom, koji su po meni najjači nastavci. Međutim, ta predpriprema pred film i postignuti hype izazvala je opako strmoglavljenje u mom konačnom dojmu filma. Nažalost, V/H/S/85 skoro pa je ispao najgori dio serijala, s nevjerojatno ubrzanim, nedorečenim i odviše bedastim pričama, koje ne mogu nikako povezati s redateljima koji su ih radili. Da se razumijemo, nisu sve priče loše, tipa "No Wake" i "Ambrosia" redatelja Mikea P. Nelsona su odrađene intrigantno i s dosad neviđenim seciranjem u dvije manje priče koje su izvedene dobro, a i sama radnja je zadovoljavajuća. Tu imamo i Scotta Derricksona, tvorca fantastičnog Sinistera, koji stoji iza priče "Dreamkill", a koja je možda i najveće razočarenje kada pogledamo ime koje stoji iza nje. Baš bezveze, s dobrim početkom i premisom, ali odrađeno jalovo i slabo. "TKNOGD" ne bih previše komentirao, definitivno jedna od najslabijih, ako ne i najslabija priča cijelog serijala. Tu imamo još i "God of Death" koja je ispala sasvim solidno i u duhu cijele franšize, a wrap-up glavna priča "Total Copy" mogla je ispasti puno, puno kvalitetnije, ovako je ispala prilično nepotrebna i s banalnim humorom koji joj nimalo ne pripada. Nažalost, šesti V/H/S ispao je drugi najslabiji dio, pa je tako osobni poredak sada: 2 , 94, 1 , 99 , 85, 3 . Iskreno se nadam da će napraviti pauzu od serijala od barem par godina, kako bi se dogodio pozitivan šok koji je uslijedio nakon trećeg dijela s vrlo dobrim V/H/S/94 . Šteta, šteta.

Nastavak svjetskog hita prati sestru Irene dok se ponovno suočava s Valakom, demonskom časnom sestrom, ovoga puta 1956. u Francuskoj nakon ubojstva svećenika...

Povjerite osmi film Conjuring univerzuma (da da, osmi) liku koji je režirao dva najneuspješnija (kvalitetom gledano, ne novčano) filma tog istog svijeta - The Curse of La Llorona i Conjuring 3 ...zatim mu tom istom Michaelu Chavesu date dužnost da na neki način oživi drugi dio vrlo popularne demonske časne sestre, koja je postala prepoznatljivo lice u horor svijetu i daleko šire od toga. A svi mislimo o The Nun filmu isto - vrlo slab uradak prepun klišeja i prelight atmosfere koja takvom filmu ne pripada. E dobro, koga briga? Izbacite nešto što je vezano za Conjuring univerzum, stavite broj 2 (u ovom slučaju rimski broj II) u naslov i imate garantiranu zaradu. Tako je i bilo - The Nun 2 zaradio je vrtoglavih 270 milijuna dolara na budžet filma od 40-ak milijuna, što ga čini iznimno popularnim nastavkom. No je li nešto promijenio nabolje naspram prethodnika? Definitivno jest. Je li uspio napraviti tektonske promjene? Naravno da nije. Sjećate se kako smo imali film s časnom sestrom skoro bez te iste časne sestre, koja se pojavljivala vrlo rijetko? Ta je situacija popravljena, Valak se pojavljuje češće i ponešto je opasniji. Sjećate se kako smo imali dojam u nekim trenutcima kao da gledamo neku light komediju? Ta je situacija također popravljena, dobili smo dosta mračniji nastavak, onakav kakav treba biti, makar to može još mnogo intenzivnije. Sjećate se kako smo imali hrpu logičkih pogrešaka u scenariju i kako mlade snage uspijevaju srušiti opake demone? E, ta se situacija nije promijenila. Male djevojčice i ovdje čine puno, a ne mogu tu puno toga napraviti. Jednostavno, napraviti horor film gdje djeca uspijevaju biti mudrija i pametnija od odraslih kod mene nisu niti će ikada prolaziti. Film ima super početak s jako zanimljivom scenom, a jump scareovi pojavljuju se prosječno svakih 6-7 minuta, neki od njih ok, a neki od njih već stoput viđeni. Popravio se u nekoliko stvari, međutim i dalje je sve to jako mlako i nemušto napravljeno, s prilično bedastim krajem. Brzo prođe film, ne može se reći, ali apsolutno je da nećete doživjeti ništa posebno novoga niti dobroga. Teško da može biti veći prosjek od ovoga što Conjuring univerzum radi u posljednje vrijeme. Pod hitno im treba novi, inovativni Conjuring ili neki novi demon kojega će obrađivati, ali koji neće biti prikazan ovako naizgled opako, a isporučivati tako malo i bezopasno. Preskočiti.