Kratki pregled pogledanog IX

Nastavak popularnog hororca Candyman iz 1992. donosi radnju 27 godina poslije, gdje se sada kompleks zgrada čikaškog naselja ponovno uznemirava krvavom legendom i povratkom ubojstava nakon dozivanja i izgovaranja riječi Candyman...

Nia DaCosta redatelj je novog nastavka Candymana nakon 30-ak godina od kultnog prvijenca s Tonyjem Toddom u glavnoj ulozi iz 1992. godine. Screenplay za ovaj dio napisao je između ostalih i Jordan Peele, sve renomiraniji kreativac i producent koji je posljednjih par godina napravio dosta toga značajnog u filmskom svijetu strave i užasa. Daklem, Candyman je direktni nastavak na događaje iz prvog dijela, gdje se u potpunosti ignoriraju stvarni drugi (1995.) i treći dio (1999.), nešto slično kao što je Halloween iz 2018. napravio sa svim dotadašnjim nastavcima. Nekako sam očekivao da će Candyman, slično kao i prvijenac, samo u drugačijem političkom kontekstu, aktualizirati društvena događanja u Americi (i šire) i potaknuti gledatelje na dijaloge i prizore društvenog komentara. Sociopolitičke manire nije baš jednostavno izbjeći u žanrovskim filmovima današnjice, poglavito kada se i sama okosnica radnje na neki način bavi rasnom problematikom. Moderan pristup samoj poznatoj legendi Candymana, gdje pet puta morate reći njegovo ime u ogledalo i sama njegova povijest uvijek je puna zanimljivih konotacija na društvo u kojem živimo, a možda i društvo kakvoga sami želimo, no ovdje, u ovoj modernoj inačici, nemam dojam da sam ostao zadovoljan viđenim i načinom na koji je sve spojeno s prvijencem. Prilično je predvidljiv ako znate original, naivan je u tom omjeru da se sam od sebe izgubi u pretjeranom pojašnjavanju i stvaranju logike tamo gdje se više scenaristička situacija ne može popraviti. S druge strane, film je dojmljiv i vizualno i auditivno, dobre igre sa zvukovima, već one standardne Peelove (teško disanje iz filma "Us"), stvarno se može uživati u nekim vizualnim rješenjima i kreiranju uznemirujućih scena. Kako film ide prema kraju, tako mi se sve više i popravlja dojam bezveznosti i banalnosti u koje nas je radnja uvodila. Candyman za novu, mlađu publiku krije neka interesantna rješenja i ako ništa drugo, probuđuje mitski horor i legendu ako ne na vrlo dobar, onda barem na onaj način gdje se kreatori originala neće posramiti viđenog.

Madison je paralizirana šokantnim vizijama raznih ubojstava, a njezine muke se pogoršavaju kad otkrije da su ti budni snovi zapravo zastrašujuća stvarnost...

Bolno prosječan ili krvavo briljantan - s ovakvim su zaključcima kritičari uglavnom pisali osvrte na Malignant, novi film Jamesa Wana (Saw, Insidious, Dead Silence...). Čini mi se da se Wan nakon godina uspješnica i hitoidnih filmova (ima tu i Brzih i žestokih te Aquaman) odlučio u potpunosti opustiti i napraviti nešto što je godinama bilo zaključano u ladici i čekalo taj trenutak karijere da se proba ostvariti. Wan si je u ovom filmu potpuno dao oduška i kreirao nešto što će dobar dio filma izgledati kao potpuni bezvezni supernatural horor film, ali upravo je ovaj drugi dio filma nešto što će gledatelji ocijeniti kao ludo i inovativno ili kao loše i ispod svake razine. Osim klasičnih supernatural caka pogotovo na početku filma, s tipičnim jump scareovima, Malignant se također poigrava s giallo posvetama tadašnjim talijanskim slasher uspješnicama, a imamo tu i poveznica na raznorazne hororce sedamdesetih i osamdesetih, jedan od njih je, primjerice, Basket Case. Zanimljivo film kreće, pomalo na gruesome način, a onda slijede naleti cheesy dijaloga, bespotrebnih scena i herojskih bezveznih likova, pozadinska priča sve se više pretvara u neku od epizoda X Filesa...ali kako radnja odmiče, tako priča i scenarij postaju sve neočekivaniji i luđi. Zanimljivi efekti, šminka, kutovi snimanja, akcijske scene koje nitko živ nije mogao očekivati stvorile su paradu u zadnjih pola sata filma. Koliko god bio naivan i banalan, vjerojatno i najslabiji film u iz Wanove redateljske stolice, ipak se više priklanjam mišljenju kako je ovo nešto što je barem na nekoliko mjeseci, a možda i u cijeloj 2021., razbucalo horor industriju i dalo joj neki drugačiji ugao. Kad smo kod kreativnosti i inovativnosti u horor filmu, to je ipak nešto što nam nasušno nedostaje i Malignant je barem u neku ruku ponudio nešto drugačije. Sad, bilo to jako dobro ili jako loše, na nama je da prosudimo. U svakom slučaju vas neće ostaviti ravnodušnima.

fef

f3f3