They Look Like People (2015)

Wyatt je povučeni čovjek koji je uvjeren da su svi oko njega prikriveni demoni u ljudskom tijelu. Žena ga je ostavila, a na ulici se slučajno susreće sa starim prijateljem Christianom, koji ga poziva da prespava par noći kod njega u apartmanu. Wyatt proživljava očajne trenutke pokušavajući spasiti svog prijatelja od ostalih ljudi, a i od samoga sebe...

Novi nezavisni film u režiji debitantskog redatelja Perryja Blacksheara, koji je na SlamDance Festivalu osvojio nagradu žirija i naklonost publike, They Look Like People neobičan je film od sat i 20 minuta koji progovara o tamnim hodnicima mozga koji se mogu manifestirati i u stvaran život. Odmah krećemo s uznemirujućim startom, a tako se sve odražava i na ostatak filma, privuče vam pažnju odmah (igra ulogu i kraće trajanje) i cijelo vrijeme se pitate što je tu posrijedi. Epidemija demona koji nastanjuju ljudsko tijelo zabrinjavajuće je iskustvo, pogotovo kada se osjećate jedinim u svom okrugu koji je još ostao čovjekom, gledano na to s metaforičke ili doslovne strane. Upravo zbog toga dobiva prefiks psihološkog horor trilera, koji kroz neobičan način snimanja i lepršave scene naizgled napravljene bez narativa dočarava suživot dvaju starih prijatelja u pomalo otužnim i nesretnim situacijama. Dok Christian gubitkom djevojke pokušava dobiti novi posao i gradi svoj mačizam na novim djevojkama, Wyatt u stanu prima pozive od dubokog glasa koji mu govori kako uskoro dolazi rat između demona i preostalih ljudi te u podrumu radi oružja koja će mu pomoći protiv njih. 

Nakon što se nagledamo zanimljivih načina snimanja, tmurnoće i na prvi pogled amaterske produkcije, film postepeno kulminira i dolazi do raspleta događaja kojega toliko čekate vidjeti, ne zbog nekvalitete filma, već zbog interesantnosti i mističnosti radnje. Pojavljuju se rijetke, ali dobre scary scene koje su u većini navrata odrađene bez prisustva glazbe, što daje dodatnu težinu i uznemirenost. Ipak, postoje brojne stvari koje su se dodatno mogle ubaciti kako bi film dobio na zanimljivosti i dinamičnosti, a i kako bi se neke polagane scene i neki dijalozi mogli skratiti, ili potpuno izbaciti ukoliko su nepotrebni. Gluma dvojice glavnih likova, kao i onih sporednih odrađena je bez ikakve greške, sve je na razini i ne dobivate osjećaj plastičnosti ili preglumljivanja. Paranoja i sva napeta iščekivanja odglumljena su točno onako kako treba. Jedan od rijetkih primjera filmova kojima želim nastavak jest upravo ovaj, budući da se, slično kao i s Purge serijalom, moglo puno toga više napraviti u klaustrofobičnom stanu, kao i na ulicama, no s obzirom da je riječ o individualnom viđenju i uglavnom psihološkoj problematici spojenoj sa svijetom, na neki način i odgovara skučenost prostora i skromnost scenarija.

Za redateljev premijerni film, ovo je i više nego dobra adaptacija straha, tjeskobe i ludila u glavi pojedinca, ili u glavi šire mase, na vama je da odlučite nakon što ga pogledate. Interesantan triler horor koji daje neki drugačiji uvid u snimanje filma i ekraniziranje jednostavne, ali efektivne priče.