Kratki pregled pogledanog XXX

Mary Shelley otkriva kako su glavni likovi njezina kultnog romana preživjeli: dr. Frankenstein, potaknut još luđim znanstvenikom, svom čudovištu pravi partnericu...

Kultni nastavak još kultnijeg Universalovog filma Frankenstein iznjedrio je dostatnu kvalitetu u brojnim područjima: zbog svojeg zabavnog karaktera, ali i iznimno dobro snimljene naracije postao je i ostao do dan danas jedan od najboljih horor sequela. Redatelj James Whale poznat je po jako dobrim Universalovim filmovima "Invisible Man " ili "Old Dark House", a ovdje dobivamo povratničku ulogu Borisa Karloffa kao čudovišta, a pridružuje mu se i Elsa Lanchester kao Mary Shelley i Colin Olive kao Henry Frankenstein. Prenio je James Whale i gotičku atmosferu iz prvog dijela i mada se ovaj prvi službeni nastavak smatra nešto manje mračnim, i dalje tu imamo kultne scene groblja, tamnice, općenito nekakve mračne atmosferu koju dodatno naglašava priroda crno-bijelog filma. Bride of Frankenstein u svojem predznaku ima i više društveno-moralnih referenci, koja se najbolje očituje kroz scenu kada slijepac pomaže čudovištu jer ga jednostavno - ne vidi i ne sudi ga prema izgledu. Unatoč brojnim poteškoćama koje je film doživljavao tijekom snimanja, kao što je alkoholizam Colina Olivea i njegov lom noge, odbijanje Borisa Karloffa da kao čudovište nema monolog ili dijalog i da će tako biti strašniji, film je uspio u mnogo toga biti čak i bolji od svog prethodnika, naravno, ako u to ubrojimo i napretke u filmskoj tehnologiji četiri godine poslije originala. Zbog odličnog odrađene atmosfere i zvuka film je čak bio nominiran za Oskara za najbolje snimljen zvuk. U svakom slučaju, ako ste ljubitelji starih monster filmova, a niste još na neki čudan način pogledali Bride of Frankenstein, obavezno se upustite u gledanje. Vrlo dobar film i odličan primjer uspješnog filma strave tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Čudna prapovijesna zvijer vreba u dubinama amazonske džungle. Skupina znanstvenika pokušava uhvatiti životinju i vratiti je u civilizaciju na proučavanje...

Teško je pobjeći od epohalnosti koju nosi ovaj film i koja je obilježila pedesete godine filmske, ne samo horor industrije. Toliko je epskih stvari oko ovog filma da je njegov kultni status ostao zauvijek ukorijenjen u ljubitelje monster filmova, posebice zato što sadrži nemali broj kreativnih i inovativnih scena zbog kojih je morao ostati nevjerojatno pamtljiv. Jack Arnold imao je svoje prste u njemu, redatelj nominiran za Oskara koji iza sebe ima još sličnih naslova poput "It Came from Outer Space" ili "Shrinking Man", a koji je uspostavio temelje i dodatno popularizirao Universalove monster-attack filmove iz tog čudnog društveno-političkog, ali bogatog filmskog povijesnog razdoblja. Film je snimljen u 3D tehnici i izvorno je projiciran metodom polariziranog svjetla, a publika je u kina nosila naočale sa sivim polarizirajućim filtrima, mada je dosta ljudi gledalo film u 2D tehnici zbog kratke popularnosti 3D filma tijekom 1953. i 1954. Tek je kasnije ovaj film stekao još veću popularnost i kult koji ga prati, pa je 1975. ponovno pušten u kinima u 3D projekciji i za kućno VHS izdanje. Čudovište iz Crne Lagune, takozvani Gull-Man, koje ima jedinstveni i prepoznatljiv izgled, po uzoru na Sea Monka i Sea Bishopa, a postalo je i zaštitno lice filmova strave pedesetih. Mada ovo nije pretjerano najkvalitetniji film kojeg se može vidjeti u tom desetljeću, pobrao je simpatije mnogih i imao je određene pomake pri izradi i tehničkom pristupu snimanja filmova, poput poznatih podvodnih scena, gdje u srcu amazonske prašume ne postoji niti jedna druga prijetnja osim samog čudovišta :nut:. Iz prizme moralnog aspekta koji se provlači kroz film, ovo nije toliko tipičan monster film gdje je čudovište isključivi antagonist, već se nastoji problematizirati ljudska potreba za ostvarivanjem uspjeha u znanosti i kriptozoologiji hvatanjem i oskvrnjivanjem nepoznatih bića, a dobro se tematizira i potpuni besmisao hvatanja opasnog čudovišta po cijenu vlastitog života. Sve u svemu, krase ga dobre akcijske scene pod vodom, zanimljivi dijalozi, efektni načini snimanja i zanimljiv izgleda čudovišta, što je sasvim dovoljno da ga zapratite ako ste ljubitelj tog filmskog razdoblja. Film je iznjedrio još dva nastavka, dosta slabija od ovog filma, no koje moram priznati još nisam gledao, pa ne mogu iz osobnog iskustva procijeniti.

Svemirski brod s drugog svijeta sruši se u pustinji Arizone, a John i Ellen jedini su svjedoci trenutka. Nakon nekog vremena od događaja počinju sumnjati na izvanzemaljski utjecaj kada se lokalni građani počnu čudno ponašati…

Jack Arnold bio je u punoj kreativnoj i filmaškoj snazi ranih pedesetih, kada je objavljen ovaj kultni film, koji je sve bolje kritike dobivao kako je prolazilo vrijeme. Uz House of Wax koji je izašao iste godine, It Came from Outer Space prvi je horor film koji je uveo 3D tehniku i koji je, između ostaloga, film koji je bio kvintesencijalan alien-to-earth film, posluživši kao inspiracija brojnim, brojnim žanrovskim sljedbenicima. Pružio je i estetiku filma 50-ih, utjecao je na redatelje poput Joea Dantea, Johna Carpentera…pregršt je tu originalnih ideja i pravljenja utabane staze a da se o ovom filmu ne daje pokoja riječ i na Groblju horora. Alieni u ovom filmu su u potpunosti nepoznatog izgleda, odnosno ne možete identificirati njihovu točnu narav, karakter ili fizičke komponente, što je ispalo dosta zanimljivo i mistično, ali i domišljato s redateljeve strane, jer je ipak najbolje i najlakše uštedjeti na efektima i maskama ako odlučite alienovski izgled prikazati kroz ljude kojima oni upravljaju – dakle kao obične ljude, samo malo ukočenijeg pokreta i gestikulacije. Preteča Invasion of the Body Snatchers, reklo bi se…kako god, nema baš elemenata strave prvih pola sata, no stvari se počinju zaplitati nakon prvog nasilnijeg kontakta s izvanzemaljcima. Dojmljivi način snimanja, kvalitetna gluma i zanimljivi likovi, dobra radnja bazirana na priči koga drugog nego Raya Bradburyja, najpoznatijeg po vrhunskoj SF književnosti poput Fahrenheita 451, The Ilustraded Man, The Martian Chronicles... …It Came from Outer Space kao jedinstven film uvijek je užitak pogledati.

Muškarac se zapošljava u psihijatrijskoj ustanovi s nadom da će osloboditi svoju zatvorenu ženu…

Volim tu i tamo skoknuti u daleku filmsku prošlost, praktički u njezine začetke, da se podsjetimo ili da vidimo nikada viđene horor filmove tog doba. Jedan koji mi je promicao svih ovih godina je Page of Madness aka Kurutta ichipêji, ali nije samo meni promakao - ovaj japanski nijemi eksperimentalni horor film redatelja Teinosuke Kinugasa bio je izgubljen 45 godina dok ga Kinugasa nije ponovno otkrio u svom skladištu 1971., da bi ga srećom spasili i sačuvali. Zanimljiva je činjenica da je ovaj horor film bio tehnički i fabularni uzor brojnim japanskim umjetnicima kroz sve umjetničke žanrove u narednim godinama, “nametnuvši” unikatne postulate žanra, fantazije (ili fantazma) i eksperimentiranja u filmskoj industriji. Film je kreacija skupine japanskih avangardnih umjetnika, poznatih kao Shinkankakuha (doslovno "Škola novih percepcija") i smatra se prvim filmom mrtvorođene "senzacionalističke" struje, ali dosta korelira s utjecajem njemačke ekspresionističke kinematografije. 

Kakav je bio za gledanje? Prilično nejasan s nemalim brojem WTF momenata, ali nisam ništa drugo očekivao, uputeći se u gledanje japanskog eksperimentalnog nijemog horor filma. Potpuno razumijem zašto ga praktičari i filmski entuzijasti stavljaju visoko na pijedestal važnih i hrabrih filmskih naslova, za godinu o kojoj govorimo svjedočimo stvarno zanimljivim i posebnim rješenjima, po pitanju cijelog tehničkog aspekta - vizualnog, auditivnog pa i kognitivnog. Razlog zašto ne mogu i ne želim dati višu ocjenu je jednostavno zašto što sam apsolutna mulčina za filmove ovakve vrste - ne kontam vraga što se ovdje događa i treba mi netko to raspisati u opis radnje kako bih otprilike shvatilo što se htjelo postići. Tako da sam više pažnje posvećivao načinu kako je film snimljen i odrađen, nego što sam se zamarao radnjom. Sve vam je jasno kad usred filma koji se kao do sredine činio u nekom realitetu, protagonist otputuje u svoje snove i doživljavamo razne nadrealističke kadrove i scene. A Page of Madness je sigurno idealan izbor za buduće teoretičare filma, djelatnike u filmskoj industriji i one koji se žele baviti kazališnom ili filmskom glumom i režijom, tu ima svega lijepoga za doživjeti. Za one koji žele pratiti nekakvu koherentnu radnju i izvući neki opipljiviji smisao - potražite nešto drugo iz tog razdoblja.