Kratki pregled pogledanog XXIV

Nakon što ih Christopher Robin napusti zbog fakulteta, Pooh i Praščić kreću u krvavi pohod dok traže novi izvor hrane, one u obliku ljudskog mesa...

Ponekad u životu čovjek pomisli da se neke stvari jednostavno neće obistiniti na velikim i malim ekranima i u svijetu umjetnosti, no umjetnost je zajebana stvar, a pogotovo ona koja se pretvara da to bude, ona radi stvaranja bilo kakvog dojma, pa makar i najlošijeg. Tako smo prvo pomislili da su objave oko Winnie-the-Pooh hororca samo neki internetski memeovi i lažni posteri i maske, međutim, stvar postaje prilično ozbiljna tijekom 2022. godine kada izlazi prvi trailer kao najava filma u režiji Rhyse-Frakea Waterfielda, inače redatelja koji snima same šrotove. Taj će Winnie-the-Pooh čak imati i neku radnju povezanu s oriđiđi bajkom koju svi volimo ili barem znamo za nju, a to je da će tvorac i prijatelj plišanih igračaka Christopher Robin napustiti lutke i otići negdje studirati. To je premisa, a sve ostalo što dobivamo teško je zapravo prepričljivo. Inače bih rekao da sami pogledate o čemu je riječ, ali ovdje ću vas s veseljem spriječiti u tome. Ovaj film barem da je loš na onaj smiješan, pozitivan način, ali on čak nažalost nije ni to, toliko nepovezane radnje, očajne glume, iritantnih i nebitnih likova, bedaste maske koje predstavljaju kao čudovišta, a ne ljude koji su navukli te iste maske...jednostavno, ne. A kada imate dobar marketing s takvom premisom horor Winnie the Pooha i internet iza sebe, onda od 100 000 dolara koliko je koštao film zaradite višemilijunski iznos i najavljujete nastavak, za kojeg stvarno nisam siguran tko će ga uopće gledati, ja znam da sigurno neću jer sam jednom uspješno nasjeo. Jedino što je zapravo pozitivno u filmu su poneka creepy pojavljivanja Pigleta i Pooha, ovo je sad baš kada bih morao nešto pozitivno izvući. Ajme kakvo njesra od filma ljudi moji dragi hahahaha

U šestom nastavku preživjeli nakon ubojstava Ghostfacea napuštaju Woodsboro i započinju novo poglavlje u New Yorku, a Ghostface ih, očigledno, prati...

Baš sam nekako bio sretan što je peti dio uspio održati serijal na nekakvom dostojanstvenom nivou, nakon po meni loše trojke i četvorke, no ja sam očito u nekakvoj internetskoj manjini, budući da stvarno dosta ljudi praisea i šesti dio gdje se selimo iz Woodsboroa prvi put negdje dalje, čak u njujoršku metropolu. Jason takes Manhattan anybody? 

Šesti dio Scream serijala pokušao je ići nekakvim pretjeranim faktorima iznenađenja koji su jednostavno prepuni gluposti. Naravno, reći ćete da slasher filmovi u svojoj osnovi to sadrže, međutim, volim onu razinu koja ne prelijeva čašu gledateljeve inteligencije i koja ne prelazi granice dobrog ukusa i pameti, kao što mi je recimo priuštio prethodnik - taman onoliko banalnosti i rupa u scenariju koje mogu tolerirati i prihvatiti u filmovima trećeg desetljeća 21. stoljeća. Šestica je, ne mogu reći, zabavna i trashy, najviše od svih dosad usuđujem se reći, digao se ogroman hype oko nje, a tolika gomila gluposti da ne mogu vjerovati da se to dalo snimiti do kraja, evo iskreno, da je netko ekipi redatelja Radio Silence rekao: bravo dečki, ovo je toliko dobro i kvalitetno! Toliku količinu patetike, lošeg humora, nepotrebnog povratka nekih likova iz prošlih dijelova radi eto, pooštravanja Scream univerzuma...nisam iskreno očekivao. Nema tu naznake Wesovih filmova, nema tu njegovog obrasca, što je u redu, da neke stvari idu dalje, ali da se ovako bezobrazno i bez imalo emocija napravi ovako što očajno, to bome nikome ne služi na čast, pa i ekipi koja je pristala nakon svih tih godina raditi na takvoj priči. Kako ne bi sve bilo loše, potrudio se očajan kraj, koji je učinio da zapravo sve bude u potpunosti loše. Dosta krvav, dosta ubojstava, ali to jednostavno za mene više nije Scream, odnosno nije onaj Scream kakvoga bih ja želio gledati, ako se ikada i pojavila takva želja nakon filma iz 2022. godine.

Renfield, Drakulin pristaša i zatvorenik u ludnici desetljećima, žudi za životom daleko od grofa, njegovih raznih zahtjeva i svog krvoprolića koje dolazi s njima...

Doživjeli smo Nicolasa Cagea kao Draculu, još ga čekamo kao Supermana (ne brojim ipak onu scenu iz Flasha), a dotad, uživajmo u ovom ostvarenju koji predstavlja žanrovski miks horora i komedije, s dvojicom Nic(h)olasa u glavnim ulogama. Redatelj Chris McKay odlučio je od druge minute krenuti u središte radnje i makljaže, pojašnjavanje onoga što ćemo gledati ostatak filma, dakle prvotni efekt je na mene odmah upalio. Film je užasno zabavan tijekom cijelog svog trajanja i ako je to glavni efekt kojega je htio postići, a uvjeren sam da jeste, onda je film u tome i uspio. A zašto ocjena 3 od 5, doduše čvrsta trojka? Koliko god mi je ovakav film nasušno trebao da se zabavim i da malo pustim mozak na pašu od kojekakvih naslova koji izlaze i gdje svi nešto teže nekakvoj ozbiljnosti i prenošenju poruka, u njemu ipak ima nepobitnih vidljivih grešaka u akcijskim scenama, podosta rupa u scenariju i onog tipičnog nesmiješnog američkog humora za kojeg sam se ponadao da ga nećemo vidjeti, barem ne u većem postotku. Imamo tu i new-age sranja i kulturno-političke reference, ali u ovom filmu izvedene na simpatičan način. U principu, ono što mu najviše zamjeram je što sam bio pretjerano nabrijan nakon prvih 45 minuta, a drugih 45 minuta nažalost nisam dobio ono što sam očekivao od same kulminacije događaja i raspleta, osim dobre pičnjave na kraju. Nevertheless, priča o Draculi kroz nekakve grupe podrške, da bude ovoliko apsurdna u svojoj interpretaciji ipak zaslužuje pažnju širokog gledateljstva, ne samo ljubitelja horora i prilično krvavih komedija. Vizualno baš dobar film s odličnom glumačkom postavom i zabavom, zabavom i isključivo zabavom. Pametnije od toga, nažalost, nije išlo, ali svakako pohvala za trud.

Pratimo Gabrielea Amortha, vodećeg vatikanskog egzorcista, dok istražuje opsjednutost djeteta i otkriva zavjeru koju je Vatikan pokušao zadržati u tajnosti...

Još jedan film o egzorcizmu? Ma davaj ga...ionako ćemo 2023. dobiti još koji. Ovo ostvarenje o egzorcizmu sam upalio isključivo zbog Russella Crowea, inače ne vjerujem da bih uopće imao interes za prožvakavanjem jedno te iste teme na vrlo, vrlo slične načine. Redatelj Julius Avery, koji iza sebe jako dobar film Overlord, napravio je ovaj film prema stvarnom liku, Ocu Gabrielu Amorthu i knjizi iz 1990. - "An exorcist tells his story" i 1992. - "An exorcist: More stories", a spomenuti Russell Crowe je nositelj filma i utjelovio je lik najpoznatijeg vatikanskog egzorcista (a mogao bi ga još koji put jer je nastavak u najavi). Koga zanima više o tom liku i djelu, imate i Friedkinov dokumentarac. Daklem, ono što sam mislio da će biti osnovni problem filma nažalost je i ispao - jako puno već viđenog, dojma budete kao da ste to već puno puta gledali, nažalost film nije bio dovoljno hrabar da iskoristi priliku biti nešto drugačiji i ponudi nam drugačiji pogled na opsjednutu djecu ili opsjednute mlade ljude, a to je uspjelo samo rijetkim prethodnicima. Ruku na srce, film je imao dosta problema tijekom snimanja, a čak mu se i promijenio redatelj usred snimanja. Ono zbog čega ga moram pohvaliti je vizualni aspekt, film je pun dobrih efekata, dobre šminke i jako je oku ugodan. Također, glumački aspekt u vidu klasično laganog Russella Crowea i zvijezde filma, mladog Petera DeSouze-Feighoneya, koji je naprosto odličan svaki puta kada se pojavi. I, jebiga, tu ćemo morati stati s pozitivnim stvarima. Bljedunjav, potrošen, nerijetko banalan, The Pope's Exorcist nije mi nimalo dao nade da će ubuduće ispričane priče o egzorcizmu biti išta drugačije. To su tako ogromne štete, no što ćete.