Kratki pregled pogledanog XXIII

Grupa bogatih 20-godišnjaka planira tulum opijačine u udaljenoj obiteljskoj vili. Zabava postaje smrtonosna kada prijateljstvo okrene pilu naopako i kada se krenu otkrivati i stvarati smrtonosni događaji...

Slasher horor film u najtipičnijem mogućem 21. stoljeću. Hrpa gadgeta, youth kulture, progresivnih politika, blage kritike na zavisan odnos prema tehnologiji, društvene reference koje već i mi milenijalci teže raspoznajemo...sve to s daškom crne komedije. Tako bih opisao Bodies Bodies Bodies, film redateljice Haline Reijn, koji opisuje banalnost prijateljstva, otuđenost od realnog svijeta i međuljudskih odnosa, sve to prožeto who-done-it atmosferom, jednom kada se pojavi prvo tijelo od sedmero-osmero partijanera u kući tijekom velike oluje. Nakon pola sata solidnog uvoda kreću problemi, koji se nekako izmjenjuju u fazama zabavnog materijala i dosade, doslovno sam pomiješane osjećaje prema viđenom imao cijeli film, hrpa toga već viđenog, And Then There Were None u modernom obliku, a sve mi se cijelo vrijeme činilo da je malo zbrzano i nategnuto. Ne pretjerano simpatični likovi također nisu doprinijeli nekakvom povezivanju sa sudbinama, za neke od njih vam čak i bude drago što više nisu dio radnje. Kako se film primiče kraju, tako se ipak stvari mijenjaju na pozitivno, imamo nekih scena koje su dojmljivo i kreativno napravljene, a morao bih pohvaliti i fora twist na samom raspletu radnje.

Onako...jedan polu-proizvod od filma koji je nastojao imati kakvu društvenu kritiku i ozbiljnu notu, pomiješanu s elementima humora i wtf trenutaka, ali na kraju mislim da nije iskoristio svoj puni potencijal. Ili ga nikada nije ni imao, nisam baš ni u to siguran. Mixed feelings sve do samog kraja.

Zbog pandemije, Parker i njezina najbolja prijateljica odlučuju otići same u karantenu u obiteljskoj kući na jezeru - ili barem misle da su same...

Kevin Williamson voli se vratiti telefonima, mobitelima i uhođenju, barem onda kada se uhvati horor žanra. Nisam se uhvatio njegove serije Stalker iz 2014., ali me radnja ovog filma uključujući i poster odmah asocirala na nju. Dakle, u jeku smo pandemije, dvije frendice se odluče izolirati u bogatoj vikendici i sve krene ukrivo jer ih tamo kreće uhoditi i napadati manijak. Kratko i jasno, a tako je koncipiran i film: dosta (pre)malo likova, taman traje koliko treba, sve u svemu solidan moderan slasher koji također simbolizira sveopću ludost koja se u svijetu odvijala 2020. godine. Makar je redatelj John Hyams režirao dosta slabi horor Alone, uz Williamsov potpis barem nam je bilo garantirano da nam neće biti ubitačno dosadno kako nam je bilo u njegovom prethodnom filmu. Kroz film se stvara određena paranoja, stalkera nekoliko puta vidimo u kadru i kada ga žrtve ne vide, a zna biti i napet u nekoliko dijelova. Kao i svaki slasher, tako i ovaj nailazi na (bes)potrebne rupe i nelogičnosti koje vas mogu udaljiti od kvalitetne atmosfere koja se gradila sve do takvih scenarističkih rješenja, ali ono što me dojmilo svakako je nekolicina dobrih twistova tijekom priče, taman da razbiju monotoniju vijanja po kući i oko kuće. Ima posebno upečatljivih scena, gluma je odlična, no ono što mi se manje svidjelo ipak je rasplet događanja, odnosno zaključci koji se mogu izvući. Tako da sumiramo: sama priprema atmosfere - vrlo dobra, promjene u radnji - vrlo dobre, rasplet - ispod očekivane razine nakon svega. Ako ste u potrazi za nekim neobaveznim, a zanimljivo snimljenim slasherom koji dobro koristi old-school šeme tog podžanra, upakirano s nekoliko solidnih momenata, dajte priliku.

Inženjerka robotike u tvrtki za proizvodnju igračaka gradi lutku nalik na pravu djevojčicu, koja počinje živjeti vlastitim životom...

Evo sad jednog naslova koji je tijekom 2022. godine dobivao značajniju medijsku pažnju svaki puta kada bi se nešto novo pojavilo. Dobra marketinška kampanja rezultirala je jako dobrom zaradom u kinima, a svakako je u tome pripomoglo što su scenarij napisali James Wan i Akela Cooper. Ovo je redatelju Gerardu Johnstoneu drugi "horor" film, prvi je humoristični i nedovoljno po meni prepoznati Housebound iz 2014. godine. M3GAN je prilično ozbiljnije ostvarenje kada su u pitanju značajke humora, iako, po onome što realizira u posljednje vrijeme James Wan (Malignant), dojma sam da se humoristični dijelovi itekako subverzivno žele stvoriti, pa je tako i ova ubojita robot lutka nekakav jadniji oblik ludila kao što je Malignant. Nećakinja Cady čiji su roditelji poginuli u prometnoj nesreći dolazi živjeti kod tete Gemme (Allison Williams) koja je inženjerka robotike i koja može i želi proizvesti sve moguće kako bi učinila nećakinju što sretnijom nakon tragičnog događaja. Kako je i inače samodopadna i željna velikih postignuća, Cady joj je idealno poslužila da napravi robo-lutku koja posjeduje sve odlike čovjeka, užasno napredne lutke kakvu svijet igračaka, a ni tehnologije do sada nije vidio. Poprilično nedovoljan motiv za stvaranjem i ulaganjem u ovako nešto što nimalo nije prikladno za malu djecu, a ispostavit će se - nimalo prikladno za postojanje uopće. Najzanimljiviji trenutak cijelog ovog filma je što ista ta iritantna likuša ne uspijeva popraviti rupu u dvorišnoj ogradi tjednima, ali uspijeva ovakve ogromne pothvate, što se očigledno nadovezuje za moderne women-can-do-everything pokrete. Djetetov autoritet, zakonitost svih ovih stvari...baš ima dosta floskula i bezobrazno neozbiljnih pristupa ovaj film, da ne znam koji je iskreno vrag Wanu. Postoje pozitivni dijelovi filma, a to su načini ubojstava i pojedine akcijske scene, ne može se reći da film tehnički nije dosta dobro napravljen i da ne nudi neka zanimljiva i kreativna rješenja kada su u pitanju horor scene filma, ako se tako uopće mogu i nazvati, budući da ne znam baš čega ima toliko strašnog i napetog u vezi ove lutke. Postoji i puno krvaviji, unrated oblik filma, ali nekako ne mislim da ću mu se tako brzo posvetiti da mi popravi dojam ovog filma, a kako zakonitosti industrije nalažu, ako si puno zaradio, tako ćeš stvoriti i nastavak, tako da ćemo dobiti i M3GAN 2.0. Jupiiiii...ne. Baš sam jako razočaran ovim filmom, dao bih mu i nižu ocjenu, ali tehnički aspekti, dobra gluma, efekti i pojedine akcijske scene to nažalost ne dozvoljavaju.

Tijekom odmora djevojku i njezine roditelje uzmu za taoce naoružani stranci koji zahtijevaju od obitelji da donese tešku, tešku odluku koja bi mogla spriječiti dolazak Apokalipse...

Koncem 2021. godine pojavio se film "Old " M. Nighta Shyamalana, koji je po meni sve ono negativno što krasi njegov rad, a takvih je filmova (po meni srećom u manjini) znao imati tijekom ovih 30-ak godina. U toj sam recenziji napisao kako je Shyamalan jednostavno redatelj koji će napraviti ili jako dobar ili prilično loš film, ali da će uvijek imati nekakvu intrigantnu radnju koje bi se rijetko tko u filmskoj industriji dohvatio i prema njoj napravio film. Ovoga puta to je priča Paula G. Tremblaya, The Cabin at the End of the World, apokaliptični psihološki horor s prilično čudnom premisom, koja odmah kreće od prve minute dinamično. Elem, četvero naizgled nepovezanih ljudi posjećuje roditelje i djevojčicu na njihovoj vikendici u šumi i govori im kako moraju napraviti drastične stvari po život kako se ne bi dogodila apokalipsa, a pritom im govoreći kako im oni uistinu neće i ne žele ništa nažao napraviti. Okeeeej...što se tu onda događa? To ćete morati otkriti sami. Evo, kad pročitam ovakvu radnju odmah bih takve filmove krenuo gledati kao što i jesam, i kao što sam napisao da ću sve hrabre Shyamalanove pokušaje nastojati popratiti, ma koliko god na kraju ispali blijedi i blesavi. Ne mogu reći da se potpuni krah dogodio i s ovim filmom što se izvedbe tiče, definitivno mi je kvalitetniji, posloženiji i koherentniji nego prethodnik Old, ali tu i dalje imamo velikih problema i promašaja koji ga stavljaju na donju ljestvicu njegovih filmova, a takvih se nažalost od 2010. godine skupio priličan broj. Moram pohvaliti dobru glumu svih prisutnih aktera, ponajprije Davea Bautiste, koji se odvažio za za njega atipične uloge, treba pohvaliti i cjelokupnu atmosferu i neizvjesnost događaja koji slijede. Ono što je definitivno krivo i loše su jeftini efekti, nepridržavanje izvornog materijala kojeg su mnogi iskritizirali kakav je na kraju ispao u ekraniziranom ruhu, ali i predvidljivost što se ishoda filma tiče. Šteta, ima tu stvarno zanimljivih segmenata prema kojima je Shyamalan prepoznat, ali daleko je to od njegovih nekih uspješnica i uistinu dobrih filmova. Šteta.