Kratki pregled pogledanog XXII

Prvi pravi dokumentarac o fenomenu porasta slasher filmova potkraj sedamdesetih i tijekom osamdesetih, njihov pad krajem istog desetljeća i ponovni ustanak sredinom devedesetih pa do trenutka pravljenja dokumentarca...jedan zanimljiv prikaz redatelja Jeffy McQueena, baziran prema knjizi, a koji je uključio uistinu creme de la creme tog popularnog horor podžanra. Počinjemo s filmovima koji su postavili temelje, Peeping Tom, kultni Hitchockov Psycho, Last House on the Left, a zatim skačemo na pionira slashera kakvog znamo, legendarni Halloween, zatim potpuno svjetsko iznenađenje, odličan Friday the 13th, koji je zatim pokrenuo lavinu kopipejstova, dokle god je išlo, išlo je, masivno su se proizvodili horori s kojekakvim ubojicama s kojekakvim motivima, primjerice Prom Night, The Prowler, Sleepaway Camp serijal, a onda su se počeli iscrpljivati svi mogući praznici i blagdani, rođendani i događaji, Božić, Uskrs, Valentinovo...drago mi je da je dokumentarac obuhvatio maestralni rad Toma Savinija po pitanju izrade masaka, specijalnih i praktičnih efekata, jednostavno, čovjek je zaslužan za to što su ljudi izlazili iz kina, misleći u to vrijeme da je probijanje neke žrtve hladnim oružjem i šikljanje krvi stvarnost. Komentiraju se sveopći patterni i obrasci takvih filmova, od natjecanja koji će ubojica imati specifičniju masku, moraju imati neki osvetnički razlog, a sve zastupljenije su bile i tadašnje heroine, odnosno scream queen glumice. Također, vidimo i utjecaj i talijanske kinematografije, prvenstveno Darija Argenta i Marija Bave. A tko to sve komentira? Ovo je baš relevantni dokumentarac, jer je okupio istinske legende horor žanra i zaljubljenike u filmsku umjetnost: Johna Carpentera, Debru Hill, Seana S. Cunninghama, Paula Lyncha, Josepha Zita, Jasonovu majku Betsy Palmer...stvarno svega i svačega zanimljivog imamo za čuti, tako da je ovo preporuka za sve horor fanove, iako dokumentarac u nekoliko trenutaka izgleda kao ne baš skup projekt. No, sasvim dovoljno da bude dobar i gledljiv. "Dokle god je tinejdžera, bit će i slashera", jedan je od odličnih zaključaka.

Nepoznati ubojica, odjeven u uniforme američke vojske iz Drugog svjetskog rata, vreba malim gradom u New Jerseyju odlučan ponovno proživjeti 35 godina staro dvostruko ubojstvo fokusirajući se na skupinu studenata s koledža koji održavaju godišnji maturalni ples...

Era najvećih slashera, istovremeno i najveće nakupine kojekakvih slabašnih uradaka koji su pod svaku cijenu htjeli band-wagonati hype oko slasher hororaca početkom osamdesetih, a također su svi htjeli ubirati plodove Petka 13., nekima je to pošlo za rukom jer su bili ponešto suptilniji sa stilom snimanja, ubojičine prošlosti, raznolikosti likova, a neki su baš bezobrazno išli u skoro pa copy-paste, lijeni način namlaćivanja para od kino blagajni. E, pa mislim da im onda tako i vratilo s povratnim informacijama. Da se razumijemo, ova uvodna kritika kojekakvim slasherima ne odnosi se toliko na The Prowler redatelja Josepha Zita (Friday the 13th part 4), već je više posljedica takvog hypea utjecala na to da ovaj film bude podosta podcijenjen, da nekako ne ispliva u mainstream i da završi na rubu prepoznatljivih hororaca onog doba, dojma sam da ga samo pravi fanovi zarezuju. Dakako, tu ponešto ima i njegove krivice, a ta se krivica po meni krije u puno traganja, praznog i polaganog hoda što se priče tiče, ubojica po meni nema tu neku intrigantnu notu, nekonzistentan je previše i imam dojam da je ovaj film zapravo bila još jedna od praksi, nikako ne i odskočnih daski legendarnog Toma Savinija, umjetnika koji je zaslužan za brojne prostetike, šminke i praktične efekte toga doba. S druge strane, Prowler je jedan od hororaca koji se nimalo ne libi eksploatirati scene ubojstava i dovesti ih na jednu gruesome razinu, iako ubojicu ne vidimo u 95% scena, riječ je o vojniku s vilama koji uglavnom šeće okolo i kolje na kojekakve načine. Taj segment je upalio i te scene, uključujući i super efekte, su najbolji dio filma. Kraj filma je očigledna, nepovezana kopija završetka Friday the 13th. Sve u svemu, Prowlera nisam nikada prije gledao, a nije da mi je pretjerano i krivo zbog toga.

Desetljećima stara narodna priča o poremećenom ubojici koji ubija one koji slave Valentinovo ispostavi se istinitom kada se ljudi počnu pojavljivati mrtvi...

Evo jednog dosta znanog slashera iz zlatnog perioda osamdesetih po pitanju horor filmova, a koji je nastojao što manje kopirati njegove žanrovske prethodnike po pitanju zajedničkih karakteristika, što mu je zapravo i "omogućilo" veću prepoznatljivost i uglavnom pozitivan dojam kod publike. Prvi ozbiljniji film Georgea Mihalke, koji je bio fasciniran uzletom ovog horor podžanra, stvorio je uz pomoć scenarista Stephena Millera i Johna Beairda legendu o rudaru koji se osvećuje svakog Valentinova, Harryju Wardenu. Warden je prilično brutalan ubojica koji ima onu klasičnu traumatsku priču iz djetinjstva/mladosti, koja ga je nagnala da psihopatski terorizira ljude na neki njemu simboličan datum. Budući da su petci 13., noći vještica i nove godine bile zauzete, ovoga puta u priču ulazi Dan zaljubljenih. Iako ima one dobro poznate slasherske klišeje, My Bloody Valentine uspio je u dosta segmenata biti drugačiji i neuobičajen film, s nemalom količinom krvavih i nasilnih ubojstava, golotinje i gorea koji su u tom periodu bili cenzurirani te je filmu bila otežana projekcija i smanjen kapacitet kino-dvorana koji su ga htjeli emitirati. Kako sam već spomenuo, ubojica Harry Warden stvorio je kult obožavatelja i prepoznatljivu masku rudara, a misterija oko toga tko je oživio njegova zlodjela, ili je to na neki način on sam daje dodatnu intrigantnu komponentu cjelokupnoj priči. Nema se tu što previše komentirati, a pošto sam počeo pisati kraće formate neću onda ići u detaljnije seciranje, ono što se može potvrditi je da je MBV jedan od boljih slasher filmova ikada i da, osim odličnog ubojice, dobrih ubojstava, dobrog mjesta radnje i dobrih likova, ima pravu horor atmosferu prilagođenu tom dobu, što nažalost nerijetko zna manjkati brojnim sličnim filmovima.

Ubojstvo bogate grofkinje pokreće lančanu reakciju brutalnih ubojstava u okolnom području zaljeva, dok se nekoliko beskrupuloznih likova pokušava domoći njenog velikog imanja...

Postoji jedan meni jako drag filmski period talijanske kinematografije, a to je period slasher/giallo filmova. Jedan od pionira tog perioda je Mario Bava, legendarni horor redatelj koji je iznjedrio pregršt klasičnih horor naslova, između ostalih i Black Sabbath (I tre volti della paura) i Black Sunday (La maschera del demonio), a također i ovaj naslov, istovremeno znan i kao "Ecologia del delitto" odnosno "Twitch of the Death Nerve". Ovo je jedan od pionira slasher filmova, koji je utjecao na uistinu brojne filmske naslove, ne samo po pitanju tematike, već i po razvoju priče, osvetničke komponente antagonista, pa čak i brojnih načina ubojstava (kultno probijanje kopljem kroz prsa iz Friday the 13th)...definitivno film koji će zbog svoje originalnosti ostati u vječnim zapisima horor industrije, pa makar imao tu tešku low-budget atmosferu i načine snimanja, gdje se killing lista povećava gotovo sa svakih 5-10 minuta trajanja filma. Dakle, odredili smo početnu premisu s ubojstvom grofkinje, odredili smo motiv, odredili smo i likove - tup! Kreće makljaža. Treba napomenuti kako je ovo najkrvaviji Bavin film (bavo zbog toga), a i naslov može sugerirati kakav materijal možemo očekivati. Za ono doba, ako već nisi imao sredstva za megalomanske setove i kvalitetu snimke, barem si se mogao posvetiti prostetici i makeupu, u čemu ovaj film definitivno odnosi pohvale. Cjelokupna zlokobna atmosfera uspjela je po meni nadmašiti onaj tehnički aspekt koji je, budimo iskreni, nedovoljno kvalitetan, a opet dovoljno prepoznatljiv i kreativan da postane uzor mnogima. Apsolutno preporuka svakom horor fanu koji drži do sebe, s naznakom da obratite pažnju na godinu kada je sniman i na sve što ide s godinom proizvodnje. Bay of Blood svakako zaslužuje svaku lovoriku koja mu se daje po pitanju važnosti za slasher podžanr i žanr filma strave općenito.