Kratki pregled pogledanog XXI

Naivni dječarac koji obožava maske, Noć vještica i sve što je povezano s likom vraga, upoznaje pojavu s maskom vraga i počinje raditi sve što mu on naredi, uopće ne sumnjajući da je riječ o krvoločnom ubojici...

Evo nam jedne crne horor komedije, satire ili štogod već hoćete, koja se pojavila u nekom zalasku novijeg vala slasher filmova, otpočetog sa Screamom, prilično nepoznate široj publici. Ustvari, ni ne čudi me da je takva situacija, kada je ovaj film zapravo jedino bio jedna od odskočnih dasaka prelijepoj glumici Katheryn Winnick, a također još otprilike jedino čim se može pohvaliti su odlične maske i šminka. Doslovno sam zbog tih maski, odnosno primarno te naslovne maske i upalio ovaj film, nimalo se prethodno ne upuštajući u njega. Satan's Little Helper je jedan prilično bedast film za jedno dosadno nedjeljno popodne, ako je to moguće, onda neka ta dosadna nedjelja bude početkom nove godine, kada je sve zamrlo i kada vam se ne da ništa nego gledati jeftine horor filmove. Ima tu zabavnih dijelova ako ćete film gledati iz perspektive nemogućega u mogućem i kroz neku zajebanciju, ali sve je to provučeno kroz loš editing i kroz jeftinoću, a da ne spominjem i slabu glumu i maleni trud. Dobra je fora sotone koja šuti tijekom cijelog filma i samo iz puke zabave ljudima čini zlo, a kasnije se manifestira u obliku nečeg sasvim suprotnog, to je ajmo reći jedan od uistinu dobro razrađenih aspekata filma, jedan od nažalost rijetkih. Neće mi ovaj film ostati u pretjerano pozitivnom sjećanju, osim po tome što je toliko linearan i jednostavan da vam ne bude nimalo dosadan.

Majstor prerušavanja, poremećeni ubojica počinje ubijati studente koji organiziraju maraton horor filmova u napuštenom kinu...

Godinama sam pokušao doći do ovog filma, onda se dogodilo nekoliko godina zaborava da uopće i postoji, ali evo ga napokon i u dnevniku pogledanih naslova. Popcorn predstavlja sve ono što ljubitelji horora osamdesetih i podžanra slashera mogu očekivati i voljeti: premisu maskiranog ubojice koji iz nekog osvetničkog razloga napada mlade koji su se zbog nekog razloga okupili na jednom mjestu. Teško je ovakvom filmu i dati neku ocjenu budući da, ako ste ljubitelji ovakve vrste filmova, onda ćete mu oprostiti sve campy trenutke i sve nelogičnosti i prepustit ćete se krvavoj zabavi kojom obiluje, baš kako su i njegovi slasher "preci" desetak godina prije. Samo, Popcorn ima taj vanjski problem, a to je da je era slashera u ovom periodu već prilično zamrla i od njega filmaši nisu više zarađivali, a filmovi, osim ako nisu nastavic neke popularne franšize, otišli su u nepoznatu ropotarnicu filmske povijesti, baš ono što se dogodilo i njemu. Zato je dobio ocjenu malo bolju od osrednje, jer nudi stvarno dosta toga zanimljivog, čak i više nego neki slasheri koji su jahali val Petka 13. i Noći vještica, a nisu prikazali doslovno ničeg pamtljivog. Ovdje barem imamo jako zanimljivu premisu, zanimljiva i dosta ubojstva, jako dobrog i prilično brutalnog ubojicu i klasično iritantne likove koji ubrzo dođu "pod nož". Redatelji Mark Herrier i Alan Ormsby ovdje su uz scenarista Mitchella Smitha uzeli sve ono što valja u slasher podržanru i čak su se potrudili i usudili dodati neke svoje začine i zanimljivosti, međutim, očigledno nije upalilo za širu publiku, osim za šacicu vjernih ljubitelja žanra. Da sam ga pogledao prije petnaestak godina, sigurno bi imao još bolju ocjenu, ali smatram da je nekakva pozitivna trojka sasvim realan pregled, pa makar se ovdje i radilo o mom subjektivnom dojmu i ljubavi prema slasher filmovima, ne mogu sada baš talasati i davati nešto više samo zato što film nije imao komercijalnu ili bilo kakvu pravdu na svojoj strani. Sve u svemu, ako ste ljubitelji ovakvih filmova, obavezno ga pogledajte.

Nacisti su prisiljeni obratiti se židovskom povjesničaru za pomoć u borbi protiv drevnog demona kojeg su nenamjerno oslobodili iz njegovog zatvora...

Evo jedan povijesni film koji je, zbog nažalost brojnih poteškoća i komplikacija tijekom snimanja, ostao nekako marginaliziran i zapostavljen u toj popularnoj eri horor filmova. Michael Mann, iza kojega su brojne filmske uspješnice, prije ovog horora nije imao veće naslove osim Thiefa s Jamesom Caanom, a ovdje je okupio uistinu ansambl glumačkih imena koji su kasnije dodatno potvrdili svoju kvalitetu: Scott Glenn, Ian McKellen, Gabriel Byrne...iako je film pobacio u kinima, stvorio je s vremenom svoj kult pratitelja i obožavatelja, a baziran je prema istoimenoj knjizi F. Paula Wilsona, s radnjom tijekom 2. svjetskog rata. Tangerine Dream je odgovoran za soundtrack filma, za kojeg mogu reći da je toliko neujednačen, suvišan, naprosto loš za ovakav tip filma, da mislim da dugo vremena nisam doživio i čuo toliku neujednačenost glazbe i filma u jednom uratku. Osim toga, razočaran sam filmom u globalu. Prvo, spor je u vražju mater, a traje samo sat i pol, drugo, nije baš izdržao test vremena u brojnim segmentima, a treće, osim zabavne i dobre bazične radnje, s razradom je prilično bezveznjikav i mlak. Doduše, moraju mu se priznati solidni efekti za to vrijeme i dobra gluma nabrojanih pojedinaca. Nisam ga nikada ranije imao volje pogledati, nešto me odbijalo, a sad sam nekako ustanovio da nisam imao krivi predosjećaj. Postoje razlozi zašto neki filmovi zamru s vremenom, a makar on i imao kvalitetnih segmenata, osobno će mi ostati upamćen samo u nekoliko stvari, od dobrog i misterioznog uvoda i solidnih efekata do zbrčkanog zapleta i mlakog raspleta.

Johnny se budi iz kome nakon teške nesreće i shvaća da posjeduje psihičke moći...

David Cronenberg, adaptacija romana Stephena Kinga, Christopher Walken, Brooke Adams, Martin Sheen, Tom Skerritt...teško da nešto može poći ukrivo. Nakon prometne nesreće Walken (Johnny Smith) budi se iz kome nakon pet godina i predviđa događaje koji će se neposredno dogoditi, ali i pronaći način kako da ih zaustavi, nešto kao Final Destination koncept u čovjekovoj glavi. U romanu izraz "mrtva zona" odnosi se na dio mozga Johnnyja Smitha koji je nepopravljivo oštećen, što rezultira buđenjem njegovog uspavanog psihičkog potencijala. Kada su neke informacije u Johnnyjevim vizijama izvan njegove percepcije, on smatra da te informacije postoje "u mrtvoj zoni". U filmskoj adaptaciji izraz "mrtva zona" je onaj dio njegove psihičke vizije koji nedostaje — prazno područje koje ne može vidjeti. Nemam što previše komentirati ovaj film, klasično vrlo dobar predstavnik triler-horora osamdesetih (iako tu horora zapravo i nema puno, nekoliko scena ali dobro pamtljivih), jedna od dosljednijih ekranizacija Kingovih priča, odličan Christopher Walken...ono što je jako dobro za istaknuti je kvalitetna režija i konstantna efektivnost materijala, toliko da vam film i nakon 40 godina od izlaska ne može biti nimalo dosadan ili monoton. Priča osobe s psihičkim sposobnostima nerijetko je znala otići u pogrešnom, neinteresantnom ili prekonfuznom smjeru u filmovima, a Dead Zone je zapravo primjer toga kako zadržati jednostavnost i opet ne usrati motku s kojekakvim klišejima ili zapetljajima radnje. Definitivno je ovo jedan od boljih i reprezentativnijih Cronenbergovih filmova, kojih iovako ima solidan broj. The Dead Zone će uvijek imati posebno mjesto u bogatom katalogu suspense filmova osamdesetih.