Kratki pregled pogledanog XVII

Stanovnici usamljenog klanca u unutrašnjosti Kalifornije svjedoče jezivom otkriću koje dolazi s neba...

Nakon odličnog "Get Out " i vrlo dobrog "Us" , pošteno sam se bio nabrijao na filmove Jordana Peela, o kojemu se naširoko i naveliko pisalo da će postati, odnosno da je postao next big thing u svijetu horor filma. Zatim je došla njegova slabašna verzija kultnog Twilight Zone, koja je stala srećom odmah nakon jedne sezone. Nope je film o kojemu se vrlo malo toga znalo i to je dizalo neizvjesnost i držalo uzbuđenost oko toga što ćemo uopće tu dobiti i kakve će nam zanimljivosti Peele sada prirediti. Vidjeli smo da je velika većina filma snimana po danu, što nije toliko uobičajeno u žanru, a scene po noći uopće nisu snimane po mraku, već je stavljen poseban efekt. Kako sam upalio film i kako je radnja i priča tekla, tako smo frendovi i ja ostajali u sve većem čudu...u čudu kako je ovo sve zapravo toliko dosadno i s nekom izvedenom idejom koja meni/nama toliko ne paše da je to prestrašno. Jezivo je koliko smo se smarali tijekom filma, mislim da to jako dugo nisam doživio, još od onog izvikanog It Follows filma...mooožda bi mi na drugo gledanje film ostao u drugom raspoloženju, ali ovoliku količinu razočarenja zbilja dugo nisam doživio. Da se razumijemo, film je tehnički vrlo dobar i vizualno je prekrasan. Sve što možete vidjeti (ako ne zaspete) pase vam oči i po tom pitanju mogu čak reći da je ovo jedan od najbolje tehnički napravljenih "hororaca" u dosta vremena. Stavit ću ovo hororaca pod navodnike, budući da teško da su nečeg jezivog ili uznemirujućeg ima, a kada otkrijete što se nalazi pod krinkom oblaka i neba, ostat ćete ili zapanjeni ili jako razočarani. Meni se nažalost dogodilo ovo potonje; (ne)vidljivi neprijatelj filma golemo je ispodprosječno sranje. Likovi su loše razrađeni, uglavnom antipatični i u velikom broju slučajeva nelogični i banalni. Ne možete se ni za koga od njih povezati, a paralelne skrivene radnje, odnosno poneke društveno-političke reference također nemaju jak utisak kao što su imale u prva dva Peelova filma. Ne znam evo što bih više pisao...jako sam razočaran u ovaj film i ne, cijelo vrijeme dok ovo pišem, ne želim se prepustiti očaju i band-wagonati s ostatkom internetske populacije koja nije zadovoljna filmom i napisati da je ovaj film jedan veliki NOPE....eto jebiga, ipak jesam. Peele, teško ćeš se iz ovoga izvući kod mene.

Odvjetnica počinje sumnjati da bi njezin klijent, koji je optužen za krvoločno ubojstvo jedne obitelji, mogao biti nešto više nego što se čini na prvi pogled...

Evo nam nešto drugačiji werewolf film, ovoga puta provučen kroz sudsku dramu. Optužen za masakr obitelji na odmoru, veliki dlakavi momak Talan Gwynek mora se obraniti kako to nije on počinio, pa tako dobivamo i taj neki mystery moment je li netko drugi uključen u ubojstva, ili je jednostavno sve tako simple da je to ustvari bio Talan, ali ne u svom ljudskom obliku. Redatelju Williamu Brentu Bellu ovo je ne znam već koji horor film, poznat je po naslovima The Boy, The Devil Inside, Stay Alive i po nastavku Orphana, a njegova podžanrovska skakanja unutar granica horora jasno pokazuje kako je riječ o entuzijastičnom tehničaru koji voli svoje raznorazne ideje pretočiti u film. Nekada mu to sasvim ok uspije, nekada dobijemo prava smeća od filmova. Wer je film koji je tu negdje između, apsolutno sam podijeljen oko njega i ne znam što bih na kraju zaključio osim neke teške prosječne sredine. Naime, prvi dio filma je gotovo pa odličan. Court drama, elementi horora, napetosti, misterije oko svega, a jednom kada se krene sve razotkrivati i kada film ode u svoj "drugi" dio, ispunjen akcijom, jeftinim pokušajima objašnjenja, osvete, borbe dobra i zla, e tu kreće taj očajan dio nakon kojeg mi se baš srozalo mišljenje o filmu. Kao da se u jednom trenutku promijeni cijela filmska ekipa i film preuzmu neki drugi, daleko manje upućeniji ljudi. Film ima dobru prostetiku i šminku, vukodlak izgleda sasvim ok, barem one rijetke scene kada ga vidimo, ima nekih neočekivanih jump-scareova i dobrih koljačina na ponekim lokacijama. E sad, kada god film pokuša zagrebati malo dulje po pitanju priče i logičnosti oko nekih radnji, tu nastaju problemi - brojne plot hole radnje oko dokazivanja nevinosti, nitko nije znao za tu određenu bolest cijelog njegovog života, nelogičnosti oko drugih sporednih likova i njihovih postupaka...a kada krene ta već spomenuta akcija, iako film izgleda skuplje, logika u scenariju bitno se srozala, a da ne pričam kako su posljednjih 20-ak minuta u potpunosti uništile ikakvu ozbiljnost filma i mogućnost da se Wer nametne kao jedan od inovativnijih i pametnije odrađenih filmova o vukodlacima u novijoj eri, a znamo da ih nema puno, čak štoviše, užasno ih je malen broj. Možete mu dati priliku, ali nemojte reći da vas nisam upozorio jednom kada se počnete hvatati za glavu nakon otprilike polovice filma. 

Muž i žena koji su nedavno izgubili bebu usvajaju devetogodišnju djevojčicu koja nije ni približno nevina kako se čini...

Kako krećemo oštro s filmom, odmah zajebana noćna mora Vere Farmige s jezivom izvedbom, koja nagovještava kako ćemo se kroz film susretati s psihološkim igricama likova. Ovo je psihološki horor o usvajanju djeteta bez znane pozadine i porijekla, film u kojemu se upoznajemo s danas popularnim horor likom - Esther, odličan i kompleksan lik kojega je odlično utjelovila Isabelle Fuhrman. Ovaj popularni film djelo je Jaume Collet-Serre (House of Wax remake) i scearista Davida Leslieja Johnsona-McGoldricka (Conjuring 2,3, Orphan 2...). Nakon prvih pola sata laganijeg uvoda, kada se upoznajemo s djevojčicom i odnosima u obitelji, gdje zapravo taj polagani početak uopće nije zamoran niti dosadan, stvari kreću ići uznemirujućim tonom. Od početka se vidi da s Esther nešto nije u redu, za svoje godine strašno dobro poznaje stvari i život oko sebe, ima više talenata, jako je dovitljiva i lukava u mnogim situacijama, što počinje stvarati sumnju na pojedine članove obitelji koji ju nakon toga opreznije promatraju. Creepy djevojčica definitivno je okosnica cijelog filma, u stilu Omena ali bez supermoći, a moram spomenuti i ostale dječje glumce, kao i roditelje, spomenutu Veru Farmigu i Petera Sarsgaarda. Ono što me najviše ugodno iznenadilo kod filma je hrpa malih twistova, iznenađujućih trenutaka koje nipošto ne biste očekivali, film je nekonvencionalan u dosta elemenata i to ga apsolutno razdvaja od srodnih žanrovskih ostvarenja, a posebno moram pohvaliti hrabrost ili ludost oko bakćanja s tako zahtjevnom temom djeteta koje počinje raditi krvave probleme, što nije nimalo lagano za snimiti, a da bude uvjerljivo, posebice što su se kao filmska ekipa trebali nositi i sa svim kontroverzama koje je film donio zbog određenih scena i zapleta događaja. Uopće nije lagano snimiti film s djetetom koji se ispostavlja kao vrhunski manipulator, a da bude intrigantan i da ne stvara cringe momente. Ok, naravno da ima scena koje rupičaste i pomalo nerealne, ali drago mi je bilo vidjeti da one nisu prevladale. Kako je spomenuto, ima tu dosta dobrih malih twistova koji na kraju vode do onog najvećeg koji je po meni jako dojmljiv i pametan i pojašnjava brojne stvari. Malo blesav, ali zabavan kraj nije pomrsio račune kvaliteti do tada napisane priče, iako su film mogli skratiti za jedno 20-ak minuta. Sve u svemu, unatoč nekim rupama i nerealnim situacijama te pomalo blesavim krajem, Orphan nudi mnogo kvaliteta, intriga i dobrih zapleta. Preporuka tko još nije pogledao, a vjerujem da sam ja jedan od rijetkih horor ljubitelja koji ga se dohvatio tek kada je vidio da će izaći nastavak, trinaest godina poslije.

Nakon što je lukavo organizirala bijeg iz estonske psihijatrijske ustanove, Esther putuje u Ameriku glumeći nestalu kćer bogate obitelji...

Trinaest godina poslije popularnog Orphana dobivamo nastavak priče, odnosno prequel gdje se upoznajemo s događajima koji su prethodili filmu iz 2009. godine. Palicu je preuzeo William Brent Bell, spomenut iz recenzije Wer, trenutno do izlaska ovog filma prosječni redatelj koji nekada pošteno ubode, a uglavnom radi mlade polu-proizvode od horor filmova. Makar, ne može mu se preispitivati originalnost u pokušajima. Moram priznati da nisam nikada očekivao daljnju obradu ove priče na bilo koji način, posebice 13 godina poslije, kada sada već stariju glumicu Isabelle Fuhrman trebamo gledati kao još mlađu djevojčicu u radnjama koje prethode oriđiđiju. Moram priznati da je to jedan hrabar, ali prilično lud potez, napraviti radnju dvije godine ranije s 13 godina starijom glumicom, naprosto slabo uvjerava, makar se istinski trude to prikriti u većini scena. Početak filma, odnosno bijeg s Saarne Instituta napravljen je prenerealno, za razliku od cijelog prvog filma, ovdje se već na početku vidi kako nećemo imati jednu dozu uvjerljivosti i mogućnosti povezivanja s realnim mogućnostima naše antagonistkinje, što je odmah na početku malo srozalo dojam. Srećom pa sam se odmah na početku prilagodio i spustio očekivanja naspram originala (kojeg sam netom prije ovoga ponovno pogledao) i kasnije uživao u prilično campy hororu s dobrom količinom zabavnih elemenata. Esther se u ovom filmu nekako manje pazi nego dvije godine kasnije kada dolazi u normalnu obitelj, ovdje se pomalo zajebala i to možemo doživjeti kroz solidan twist pri sredini filma koji malo vraća film na one pamtljive obrate originala. Međutim, ovdje se događa da imamo višak nekonzistentnosti u priči preko kojih je prilično teško preći, posebice kada se uvjerite kako je zapravo moguće napraviti nešto bolje, ili uopće ne dirati nešto što je kvalitetno. Orphan: First Kill je jedno O.K. nadovezivanje na original, ali dosta, dosta lošije izveden, no zbog dobre zabave koju mi je pružio dobit će solidnu ocjenu, jer i dalje nije dio prosjeka ostalih žanrovskih (ne)uspjeha, već je dosta prohodniji i probavljiviji.