Kratki pregled pogledanog XVI

Šlampavi i nenaočit mladić radi u cvjećarnici te njeguje biljku i otkriva da je mesožderka, zbog čega mora ubijati kako bi je prehranio...

Znate li koji je prvi horor Jacka Nicholsona? Eto, sada znate. The Little Shop of Horrors je kultni žanrovski klasik koji je sada već napunio jako puno godina, a i dalje se spominje u žanrovskim okvirima kao jedan jako dobar spoj britskog geg-humora s elementima onih kratkih fantasy horor priča. Doduše, rekao bih da je ponešto poznatiji od njega njegov istoimeni remake-reboot Franka Oza iz 1986. godine. Ipak, naglasak volim uvijek staviti na važnost i utjecaj originala, čiji je redatelj legendarni i besmrtni Roger Corman, autora više od stotinu filmskih naslova (House of Usher, Masque of Red Death, Tomb of Ligeia, Pit and the Pendulum...). Little Shop sadrži jako dobar humor i dosta sarkazma, gdje su glumci odlično odradili blesasto napisane likove, primjerice čovjeka koji jede cvijeće jer eto zato. Jako puno gegova, zapravo jako malo horora, ali mora se naprosto ovakav film staviti na ovaj blog, jer biljku mesožderku koja priča zbilja nećemo sretati tako često, a pogotovo ne u filmovima iz ranih šezdesetih godina. Jedan baš zabavan i jako simpatičan film koji odlično stari. 

Chad, vlasnik videoteke Rad Chad's Horror Emporiuma, prepričava niz strašnih, krvavih priča kako bi ilustrirao pravila horor žanra svom najnovijem zaposleniku...

Antologija kratkih horor priča i filmova "Scare Package" zapravo vjerojatno nikada nikome ne bi plijenila pažnju, a da nema ovako respektabilan i cool plakat. Uz plakat, cijeli film je zapravo na jedan poluhumorističan način ljubavno pismo horor žanru, gdje se točno vidi preveliki entuzijazam mlade filmske ekipe, a isto tako i znajačajan manjak sredstava da se sve zacrtane ideje adekvatno provedu u djelo. Dobili smo tako polujeftinu komedijicu koja u dobrom dijelu trajanja zna biti blago iritantna, što u određenom intervalu stvara slabiji dojam u filmu, toliko da je pao na sam rub teške prosječnosti, ako ne i malo ispod toga, toliko da sam zaboravio zapravo što sam gledao dva mjeseca prije ove recenzije, ali srećom pa tu imam neke natuknice koje ga spašavaju da ne potone u potpuni zaborav i da sve što bude da znam o njemu jest da je to - zbirka kratkih filmića. Podžanrovski gledano, ovdje imamo različite hommageove, reference, očite krađe, simpatične trenutke, neke zapravo čisto solidne splatter momente...bućkuriš svega, slasher s clumsy ubojicom, zeleni goo koji je i najzanimljiviji kratki segmentić, vukodlaci i njihovi ubojice, pa opet red ubojica s (ne)očekivanim twistom, pa opet ubojica...imamo tu i nešto radnje između koja je, ajmo reć', simpatična, i to bi bilo to. Dobili smo jedan Package, samo ne znam točno čega sve ne, ali scarea sigurno ne. 

Tri kratke priče u žanru horora: prva o serijskom ubojici, druga o pogrešnoj transplantaciji kose i treća o manijakalnom igraču bejzbola...

Ovo je film kojem sam se posebno radovao pogledati ga, baš iz razloga što sam ga uvijek do sada nekako propuštao, a riječ je o legendarnim horor redateljima, Johnu Carpenteru, Tobeu Hooperu i sukreatoru Larryju Sulkisu. U njemu se još kao minor uloge pojavljuju Sam Raimi, Mark Hamill, Wes Craven, David Warner...dakle jedan ansambl koji vam garantira dobru zabavu i može se reći dosta kvalitetnu egzekuciju osmišljenog. Ovih mnogo selebritija okupilo se u nečem što se može nazvati antologijom od tri vrlo simpatične i dobro izvedene priče, uglavnom komičnog duha: Gas Station gdje je Carpenter redatelj, radnja se odvija u Haddonfieldu (zvuči poznato?), a riječ je o ubojici na benzinskoj postaji. Jako dobro realizirana priča s nekom čudnom, creepy atmosferom, makar to uopće vjerojatno nije imala namjeru imati u tolikom omjeru. Druga priča "Hair" govori o bogatašu koji želi pod svaku cijenu transplatirati kosu, a ustvari transplatira ubojite izvanzemaljce parazite...ovo je baš odlična i dojmljiva priča s odličnom glumom Stacyja Keacha u kojoj se vidi puni potencijal Carpenterova stvaralaštva, uz njegov odličan soundtrack kroz cijeli film. Treća priča "The Eye" je nastala pod palicom Tobea Hoopera, a govori o bejzbol igraču (Hamill) koji je nepovratno ozlijedio oko i nasljeđuje novo oko od bišveg serijskog ubojice, čiji pogled vidi i sve njegove žrtve. Zanimljiva premisa i vrlo dobar segment. Negdje sam pročitao da je ovo trebala biti TV serija od nekoliko epizoda različitog nenarativnog sadržaja, gdje bi nam Carpenter kao lik iz mrtvačnice prepričavao priče leševa, međutim ostali smo samo na ovom draguljčiću iz perioda devedesetih godina. Jedan vrlo dobar i zabavan film kojega je lako upamtiti.

Ekipa koja snima popularne horor web serije putuje u napuštenu mentalnu ustanovu radi prijenosa uživo. Uskoro nailaze na mnogo više od očekivanog dok se kreću dublje u košmarnu staru zgradu, jednu od 7 najukletijih mjesta na svijetu...

Kažu neki internetski jezici da je ovo dobar dio godina bio najunosniji i najjeziviji južnokorejski horor film. E pa sad, tko smo mi da u to ne povjerujemo? Redatelj Beom-sik Jeong napravio je ovaj found footage horor koji je izabrao jednu od najjezivijih mogućih lokacija za svoju radnju - psihijatrijsku bolnicu, i to iz stvarnosti. E sad, kad se odlučite za takvo nešto, onda imate zapravo pola posla riješeno, potrebno je sada nafilovati tu radnju s efektnim jump-scareovima, atmosfera je već tu za vas, pa mislim - napušteni mračni hodnici, hrpa medicinske opreme, izgoreni dijelovi, hrpetina prevarantske prašine na kamerama koja lako zavara...međutim, ekipa se ovdje odlučila za ponešto drugačiji pristup: idemo snimiti horor film koji već ima sve te pokrivene elemente, međutim, napravit ćemo to na način da nećemo raditi puno jump-scareova i cimalica, idemo bildati jezivu i uznemirujuću atmosferu do trenutka pucanja. Nakon 25 minuta filma ekipa ulazi na lokaciju i od tada vas film jednostavno ne pušta, žvače vas i guta paralelno, ne dajući vam nekog predaha. Naravno, u svemu tome on sadrži nemali broj klišeja, pokreta kamera koji se ne mogu tako lako izbjeći kada ste na takvoj lokaciji, ali ima i ponešto zanimljivih prizora kakve nismo još mogli nigdje drugdje vidjeti. Otkrivajući i nekoliko blagih twistova i promjena u priči, filmu koji ionako brzo prolazi daje se na određenoj dinamici, makar se ne mogu oteti dojmu da nisu mogli još koju kreativnu stvar oko ogromnog bolničkog potencijala isporučiti gledateljima. Kako god bilo, Gonjiam je bez sumnje spooky horor koji vam, ako ste dobro skoncentrirani i ne idete s mišlju da isprdate film, može stvoriti itekakvu neugodu.