Kratki pregled pogledanog XI

U izoliranom gradu u Oregonu, učiteljica i njezin brat šerif upleteni su u jezivu priču s njezinim zagonetnim učenikom, čije mračne tajne dovode do susreta s drevnim stvorenjem...

Baziran na kratkoj priči "The Quiet Boy" Nicka Antosce, Antlers je djelo redatelja Scotta Coopera (Hostiles, Black Mass), koji je predstavljen kao supernatural horor film s ne baš pretjerano puno otkrivenih stvari u svojim najavama. Popraćen sasvim solidnom marketinškom promocijom, odgađan sa svojom premijerom po nekoliko puta zbog pandemije, konačno je ugledao svjetlo dama, ili mrak noći, koncem 2021. godine. Priča ima sasvim dobru ideju i premisu, vizualna rješenja i efekte. Konstantno je mračan, a prema najavama sam imao dojam kao da bismo mogli gledati nekakav "folklorniji", okultniji film u maniri "The Witch", međutim prevariše me - Antlers je film o disfunkcionalnoj obitelji, drevnom prokletstvu i strašno sporom odvijanju radnje. Prvih pola sata ne događa se gotovo ništa, ništa pretjerano interesantno, onda počinjemo hvatati detaljnije konce priče i uviđamo uznemirujuću familiju i polagano kreću ubojstva. Mali glumac Jeremy T. Thomas je odlično odglumio ponekad iritantnog dječaka koji se brine o svojima i koji predstavlja možda i najveću misteriju u filmu, ali niti on niti ostali glumci po meni nisu uspjeli izvući film iz svoje turobnosti koja nažalost ostaje samo to - turobnost i sporost. Sve do zadnjih pola sata filma to zapravo i nije nekakav horor, zadnjih pola sata događa se malo veća akcija i razrješenja nastalih događaja, a zbog načina na koji se raspleo cijeli film, dođe mi da mu u konačnici dam pola ocjene manje. No nastojat ću ne cjepidlačiti, filmu ću dati malo više od prosječnog rezultata zbog stvarno kvalitetno snimljenog materijala, efekata, dobre glume i tehničkih aspekata. Ono što mu je ogromna boljka je to što svoju odličnu ideju nije uspio dobro razraditi i prenijeti. Previše neopravdane tmurnosti, premalo horora, previše nečeg a ustvari ničeg. Možda čak i top 3 razočarenja godine s obzirom na iščekivanost.

Kad opsjednuti PAR TRAPERICA počne ubijati osoblje trendi dućana s odjećom, na jednoj novoj prodavačici ostaje da se uhvati u koštac s njima i spasi ostale...

And now for something completely different...eto nam jedne kanadske horor komedije (tko bi rekao da je komedija?) o jeans hlačama koje napadaju. Mislim da je za potrebe ovog osvrta ovo sasvim dovoljno. Zabavan film koji taman traje toliko koliko treba, krvav...a pošto je s indijskih polja pamuk s kojim su hlače napravljene...kako ih spriječiti? Otkrijte sami.

Mračna bajka o bandi od petero djece koja pokušava preživjeti užasno nasilje kartela i duhova koje svakodnevno stvara rat protiv droge...

Ovaj meksički krimi-fantasy horor film već mi je neko vrijeme na listi čekanja. Pročitao sam dosta o filmu i poruci koju on prenosi. Upravo to i ovaj film jest - film simbolizma, prenošenja poruke i jauka potlačenih, nevinih i nastradalih rukama droge i oružja. Magični realizam koji se pretače kroz cijeli film stvara nam lošu atmosferu, ali ne u kvalitativnom smislu, već u smislu zapitkivanja na kakvoj mi to planeti živimo, nevažno jesu li ta sranja prekooceanska ili se odvijaju u našem susjedstvu. Jaka metaforičnost zapravo je okosnica cijelog filma, okrutan film koji je samo plod okrutne realnosti, stoga ovdje imamo poveću količinu drame koja se manifestira kroz užase narko ratova i sudbine kvartovske djece koja ostaju bez roditelja. U svem tom prenošenju značajne i ozbiljne poruke dojma sam da se malo pogubio onaj fiktivni, horor dio. Sve pohvale za dokumentaristički pristup filmu kroz iznošenje relevantnih zbivanja, ali taj fantasy element duhova i nadnaravnosti ovdje je malo podbacio, ili se na njemu nije dovoljno radilo. Kako je film prolazio, tako sam se nadao nekom jezivijem ishodu (iako što ima jezivije od stvarnosti), ali ovdje govorim u kontekstu "obećavanja" radnje - ako se krenulo s nekim prezentiranjem nadnaravnog, onda se trebalo više i preciznije time baviti kako naracija filma prolazi. Tigers Are Not Afraid iliti Vuelven nije film za svakoga, riječ je o dramatičnom, realističnom filmu prepunom loših dječjih snova. 

Nakon niza neobjašnjivih zločina, otac se ponovno spaja sa sinom koji je nestao na 10 godina...

Ne mogu vam više prenijeti od ovoga što sam napisao kao opis radnje filma, budući da je zapravo jako teško definirati što je ovaj film. Redateljica je Julia Ducournau, iza koje je dosad film Raw, a kojeg još nisam gledao. Prema filmu Raw mogao sam pretpostaviti da ovo što će me dočekati u Titane neće biti pretjerano suvislo ili nešto što bi se moglo opisati kao your every-day horror movie. Titane me privukao iz više razloga, ali jako me zanimala činjenica da je film višestruko nagrađivan, između ostalog i redateljica filma kao pobjednica Cannesa 2021. godine, nominiran je bio i za BAFTA-u...ovaj francuski surealni body horor je toliko uvrnut i čudan da nekoliko dana iza pogledanog još uvijek nisam bio siguran što sam gledao i kakvo mišljenje imam o njemu. Dosta se toga odvija u prvih pola sata, uključujući i ubojstva, kao i seks s automobilom (kako classy), nešto po čemu ću definitivno pamtiti ovo djelo. Ne zna se tko tu koga više kako radnja prolazi, no taj aspekt filma možda i nije toliko bitan - kao i Tigers Are Not Afraid, koji je zapravo vrlo konkretan u prenošenju svoje poruke i poentiranja na neke sociološke probleme, tako i ovaj film na ultra-sjeban način pokušava predočiti izazove i disfunkcionalnosti međuljudskih odnosa, bilo da je riječ o obiteljskim, prijateljskim ili ljubavnim odnosima. Svakako je bitno za spomenuti kako film ima brutalan soundtrack i odličnu šminku te prostetiku. Što se same priče i atmosfere tiče, priznajem da nisam pretjerani ljubitelj filmova ala Gaspar Noe, u nemalo situacija me znaju nasekirati i nemam neke sklonosti prema metaforičnim i surealnim body hororcima. Film u više navrata ode u nekom 14. smjeru, toliko vas izvrne da vam čak na kraju postane i malo humorističan. Razumijem poantu filma i jasno mi je što se htjelo reći (gotovo sve), ali subjektivno govoreći nije mi jasan pristup kojim se htjelo do toga doći. Umjetnički i tehnički gledano riječ je o stvarno visoko kvalitetnom filmu, ali još sam si jednom potvrdio kako ovo nije moj cup of tea. Preporučam da bacite oko i sami zaključite kako ćete gledati na ovaj čudan film.