Kratki pregled pogledanog VXI

Uvrnuta priča o dvjema otuđenim sestrama čije ponovno obiteljsko okupljanje prekine pojava demona s opasnim namjerama...

Svaki put kada se pojavi priča o nekoj filmskoj verziji kultnog serijala Evil Dead, publika i fanovi prilično polude. Nije tajna da je Evil Dead franšiza, koja datira sve od početka 1980-ih, jedna od najkvalitetnijih horor franšiza, a tome svjedoče i stvarno brojni fanovi svakog pojedinog filma koji je proizašao u ovih 40 godina, kao i uspjeh istih. Nakon legendarne trilogije tek 20 godina poslije dobili smo nekakav oblik reboota 2013., a koji je zaokrenuo putanju Evil Dead priče u ozbiljniji, mračniji i krvoločniji kolosijek. Situaciju je zatim razblažila serija s Bruceom Campbellom "Ash vs. Evil Dead" sa svojom humorističnom notom, a deset godina poslije reboota dobivamo najnoviji, prema radnji niti remake niti reboot niti konkretan nastavak, 5. film Evil Dead svijeta. Na redatelju Leeu Croninu nije bio nimalo lagan zadatak, budući da se i reboot ispostavio kao jedna od boljih izvedenica nekog horor originala u povijesti filmova, a i serijal je sam po sebi kultan i bila bi ogromna šteta ugroziti takav epohalan i moćan svijet. "Evil Dead Rise" usudio se napraviti dosta hrabrih koraka prema drugačijoj premisi, lokacijama, demonima i likovima, no i dalje koristeći se metodama uspješnog prisjećanja na starije dijelove, hoćete li od tehničkog aspekta, načina pokreta kamere, zajebanih demona i opsjednutim žrtvama. Nailazimo i na dosta referenci na prošle dijelove što mi je bilo posebno simpatično jer nije niti jednom izgledalo isforsirano ili pretjerujuće, a ono na što često nažalost naletavamo u novim hororima, ovdje je izuzeto - ne nailazimo na klišejiziran i loš humor, posebice u trenutcima straha i panike. Tehnički se vidi da je film dodatno uznapredovao (naravno jer su prvi dijelovi imalo nizak budžet i snimljeni su osamdesetih i devedesetih), koriste dobre metode pa čak i dosta praktičnih efekata, split diopter u maniri Briana de Palme itd. Atmosfera je većinu vremena creepy i neugodna, ali prikladno razblažena crnim humorom, dok je koncept urbane zgrade, a ne kolibe u šumi jedna nova paradigma koja je ovoga puta adekvatno iskorištena i realizirana, treba ipak napraviti film koji je većinski na jednom katu zgrade. Kako je došlo do urbane sredine i pojave Nekronomikona? Na to pitanje će vam nastojati odgovoriti početna i završna scena, koje zapravo nemaju neki smisao i nepotrebno su na taj način otvorili cijelu fabulu, makar smatram da se moglo to i drugačije i kvalitetnije izvesti. Nisam siguran mogu li ga usporediti s prva tri dijela, ali s rebootom iz 2013. ga definitivno mogu povezati po pitanju krvavosti i gorea - navodno je šest i pol kub(r)ika (tko je gledao, shvatit će zašto ta igra riječima) lažne krvi iskorišteno za potrebe filma, a film je od početka do kraja pravi splatteraj, morbidnost i masakr. Tko nije svjestan toga prije gledanja, mislim da mu neće taj segment dobro sjesti. Za kraj, pohvalio bih još i odličnu glumu svih aktera, onih starijih i onih najmlađih. Evil Dead Rise po meni je nastavio držati kvalitetu serijala, makar bio i najslabiji od svih, što dovoljno govori koliko je ovaj serijal cijenjen i dobar. Svakako preporuka ljubiteljima franšize.

Nakon iznenadne smrti svoje majke, depresivan i tjeskoban Beau suočava se sa svojim najmračnijim strahovima dok kreće u kafkijansku odiseju izvan svoje kuće...

Kada ste mladi redatelj koji iza sebe ima dvije ogromne uspješnice, možete si dozvoliti da u svojoj redateljskoj karijeri napravite jedan film onako sebi za dušu, pogotovo ako scenarij za njega čuvate godinama u ladici i čekali ste pravi trenutak (i pravoga glumca) da utjelovi jednu vašu surealnu i pomalo (su)ludu ideju. Naravno, postoje i redatelji koji su počeli to raditi, pa žestoko zastranili (Jordan Peele, javi se), no Ari Aster je redatelj koji ne prepušta puno toga slučaju. Nakon po meni odličnih horora Hereditary i Midsommar, od kojih prvog smatram jednim od najboljih horora 21. stoljeća, pojavio se i Beau is Afraid, film paranoje, anksioznosti i beskrajne mučnine. Pri tome ne mislim na onu mučninu i anksioznost koju vam može ponuditi Lars von Tier ili Gaspar Nóe, nego jedan unikatan prikaz tjeskobe, depresije i ljudske nemoći u borbi s mentalnim zdravljem. Naravno, sve to ispomiješano s horor elementima, elementima uvrnute komedije, romantike i obiteljske drame. Odmah moram reći kako mi je ovo definitivno najslabiji Asterov uradak, međutim, u njemu se može pronaći dosta toga kvalitetnog, zanimljivog i unikatnog, a jedno je sigurno - Beau is Afraid (p)ostat će vam nezaboravno iskustvo, kako god ga doživjeli do samog kraja. Iskreno, film traje puno predugo (3 sata je puno čak i za standarde najstrpljivijih), sve se komotno moglo srezati za dobranih sat vremena, no ono što sam osobno doživio jest to da sam, iako svjestan duljine trajanja filma, pokušavao pronaći smisao i razloge te duljine trajanja, a u tome sam nekada uspio, nekada ne, kao i svatko tko se nastojao ozbiljno investirati u film. Prvih sat vremena nešto je najbolje što sam gledao ove godine, doslovno ako bih nekako morao vizualno prikazati svoj dojam tjeskobe i anksioznosti, onda bi to bilo ovih sat vremena filma. Savršeni Joaquin Phoenix, savršena priča. Zatim sve nekako ide u pretjerano uvrnutom tonu gdje se u nekoliko trenutaka zapitamo je li ovo što se sada događa stvarnost ili plod Beauove mašte, a upravo je to i bila Asterova namjera. Mora se priznati da je nekada u tome pretjerivao i nastojao je previše surealnim učiniti neke dijelove, scene i dijaloge, no u onim trenutcima kada ste sigurni da je riječ o stvarnosti, viđene sekvence polako vam sjedaju na mjesto. Također, mora se priznati da su efekti, "sanjive" sekvence, pokreti kamere, tehnika i vizuali odrađeni gotovo pa besprijekorno. Gluma je kod svih pojedino odlična, a razvitak priče, zaplet i rasplet, korištenje brojnih referenci iz književnosti, kazališta i filma, a koji su zapravo dijelovi Beauvog života, djetinjstva ili mladosti, odrađeni su solidno i uspjeli su me zaintrigirati da nastavim s pažnjom gledati dalje. Iako mi je teško to priznati jer sam postao odviše subjektivan kada je Ari Aster u pitanju, moram priznati da je ovo njegovo najpretencioznije ostvarenje dosad i mnogi će se sa mnom nažalost složiti. Bilo kako bilo, da sumiramo: predugačak mix žanrova film koji savršeno dočarava neka mentalna stanja i stvarnost s fantastičnim glumcima i tehničkim aspektom, no koji se, kao i poput šizofrenije, uspijeva pogubiti u svojim namjerama i zavrzlamama likova. Jednom bacite oko, a ako ste pravi avanturisti i više puta, sigurno ćete primijetiti stvari koje niste uspjeli isprve, no ja mislim da će ostati na jednom gledanju.

Pet godina nakon što je neobjašnjivi kvar uzrokovao smrt 15 posjetitelja i osoblja na večeri otvaranja uklete kuće za Noć vještica, ekipa koja snima dokumentarac o nesreći vraća se na mjesto tragedije kako bi saznala što se stvarno dogodilo...

Jedan found footage filmić koji nije toliko u vrijeme izlaska privukao pažnju svakako je Hell House LLC, no pamtimo isto tako da je u periodu njegovog izlaska filmska industrija naprosto bila zagušena FF hororima (The Taking of Deborah Logan, As Above, So Below, Creep, The Visit), mahom sve ok filmova, ali trebalo je biti izuzetno jedinstven i kvalitetan kako biste u svoj toj zagušenosti materijala mogli opstati. Većinom ovi filmovi koji nisu isplivali u najmanju su ruku upitne kvalitete, međutim, zadesio se jedan film koji ni po čemu ne može biti okarakteriziran kao loš ili niske kvalitete, a da nije toliko uspio izazvati interesa i popularnosti je Hell House LLC, debitantski uradak redatelja Stephena Cognettija, autora i njegova dva nastavka: The Abbadon Hotel i Lake of Fire. Ovaj found footage većinom se ne događa u realnom vremenu, nego gledamo pronađene snimke (hmmm, found footage?) ekipe koja je gradila atrakciju u napuštenom hotelu i kako se tijekom toga procesa počelo događati paralelno dosta jezivih i opasnih radnji pa se naposljetku ukleta kuća odmah na otvorenju zatvorila. Prvih pola sata zapravo se ne događa ništa, gradi se nekakva priča oko hotela i podiže se razina misterije, ali nemate dojam kao da gledate film strave. Počinjete nagađati tko ili što bi ovdje mogli biti antagonisti, kakva je priroda tih događaja, sotonistički kultovi, duhovi, manijaci, demoni, nešto sedmo...sama nagađanja i ono što viđamo znaju biti popraćena dosta uznemirujućim prizorima i jump scenama, a glede gradnje atmosfere, jasno je da nije teško postići dobru atmosferu snimajući u napuštenom prostoru. Mada sam zadovoljan time kako je odrađena gradacija priče i misterioznosti, moram reći kako cijelo vrijeme imam dojam da nešto nedostaje, a da završni produkt bude malo uvjerljiviji. Ako mi se to dogodilo s prvim dijelom, koji je dosta hvaljeniji od svojih sljedbenika, strah me što će biti s nastavcima, koje sam već sada odložio na neko kasnije vrijeme kada se malo budem odmorio od found footage stila snimanja. Unatoč određenoj naivnosti, valja reći kako je Hell House LLC jedan od jezivijih američkih horora ovakvog tipa koje sam vidio u posljednje vrijeme. Neću ga uspoređivati s nekim azijskim uradcima, ali da biste se mogli istinski trgnuti na određene prizore, to je definitivno. Nezasluženo je film ostao nešto manje poznat i priznat, ali zasluženo je dobio ocjenu na IMDB-u koju ima, a to je malo iznad šestice, sasvim dobro za horor filmove, a i objektivno, malo iznad prosjeka po svemu prikazanom. Svakako preporučam ljubiteljima FF filmova.

Kad se čudni događaji dogode u četvrti u Buenos Airesu, žena specijalizirana za paranormalno, njezin kolega i bivši policajac odluče istražiti dublje...

Evo i premijerno na Groblju horora jedan argentinski horor, a ujedno i prvi argentinski horor kojega sam imao prilike gledati. Film o kojemu se u krugovima žanra dosta pričalo, a i dalje se priča, no koji nije odjeknuo izvan granica žanra, Terrified oliti Aterrados film je redatelja Demiána Rugna i prati razvoj neobičnih, paranormalnih događaja diljem Buenos Airesa, ali prvenstveno u jednom naselju gdje se i odvija 95% radnje. Ništa ne znate o radnji na početku, a bogami nećete znati ni tijekom sredine, a niti na kraju filma - to je nešto što mi je užasno nedostajalo u horor žanru i to je ono što me oduševilo oko ovog filma. Nije objašnjeno kako je sve krenulo, koji je aftermath svega, što se nekima koji traže objašnjenje neće svidjeti, no meni kao gledatelju koji voli mistiku i ne pretjerana pojašnjavanja originsa takve su stvari opako nedostajale u modernim sjevernoameričkim, pa čak i u europskim filmovima. Odlična početna scena nagovještava brutalnost, ali istovremeno i jezivost radnje, nema mlađih glumaca osim dvoje djece, a atmosfera je odlična i sve je puno neugode i neobjašnjivosti. Također, screenplay je posložen tako da radnja nije linearna nego se prebacuje s likova na likove, što daje na dodatnoj dinamici, a film traje idealnih sat i pol vremena. Prikaze koje doživljavamo, praktični efekti i supernatural stvari odrađene su na kvalitetnoj razini, no ono što me malo zasmetalo jest posljednja trećina filma, gdje sam ipak očekivao drugačiji, kvalitetniji rasplet. No, to je sada već stvar osobne preferencije, no ono što mogu potvrditi je da je prvih sat vremena filma nešto najbolje u žanru što sam gledao u dugo godina. Prava je šteta što je kvaliteta opala za 30-40% u raspletu. Svima apsolutna preporuka, koji god podžanr horora voljeli. Aterrados je jebački creepy film.