Kratki pregled pogledanog IX

Nastavak popularnog hororca Candyman iz 1992. donosi radnju 27 godina poslije, gdje se sada kompleks zgrada čikaškog naselja ponovno uznemirava krvavom legendom i povratkom ubojstava nakon dozivanja i izgovaranja riječi Candyman...

Nia DaCosta redatelj je novog nastavka Candymana nakon 30-ak godina od kultnog prvijenca s Tonyjem Toddom u glavnoj ulozi iz 1992. godine. Screenplay za ovaj dio napisao je između ostalih i Jordan Peele, sve renomiraniji kreativac i producent koji je posljednjih par godina napravio dosta toga značajnog u filmskom svijetu strave i užasa. Daklem, Candyman je direktni nastavak na događaje iz prvog dijela, gdje se u potpunosti ignoriraju stvarni drugi (1995.) i treći dio (1999.), nešto slično kao što je Halloween iz 2018. napravio sa svim dotadašnjim nastavcima. Nekako sam očekivao da će Candyman, slično kao i prvijenac, samo u drugačijem političkom kontekstu, aktualizirati društvena događanja u Americi (i šire) i potaknuti gledatelje na dijaloge i prizore društvenog komentara. Sociopolitičke manire nije baš jednostavno izbjeći u žanrovskim filmovima današnjice, poglavito kada se i sama okosnica radnje na neki način bavi rasnom problematikom. Moderan pristup samoj poznatoj legendi Candymana, gdje pet puta morate reći njegovo ime u ogledalo i sama njegova povijest uvijek je puna zanimljivih konotacija na društvo u kojem živimo, a možda i društvo kakvoga sami želimo, no ovdje, u ovoj modernoj inačici, nemam dojam da sam ostao zadovoljan viđenim i načinom na koji je sve spojeno s prvijencem. Prilično je predvidljiv ako znate original, naivan je u tom omjeru da se sam od sebe izgubi u pretjeranom pojašnjavanju i stvaranju logike tamo gdje se više scenaristička situacija ne može popraviti. S druge strane, film je dojmljiv i vizualno i auditivno, dobre igre sa zvukovima, već one standardne Peelove (teško disanje iz filma "Us"), stvarno se može uživati u nekim vizualnim rješenjima i kreiranju uznemirujućih scena. Kako film ide prema kraju, tako mi se sve više i popravlja dojam bezveznosti i banalnosti u koje nas je radnja uvodila. Candyman za novu, mlađu publiku krije neka interesantna rješenja i ako ništa drugo, probuđuje mitski horor i legendu ako ne na vrlo dobar, onda barem na onaj način gdje se kreatori originala neće posramiti viđenog.

Madison je paralizirana šokantnim vizijama raznih ubojstava, a njezine muke se pogoršavaju kad otkrije da su ti budni snovi zapravo zastrašujuća stvarnost...

Bolno prosječan ili krvavo briljantan - s ovakvim su zaključcima kritičari uglavnom pisali osvrte na Malignant, novi film Jamesa Wana (Saw, Insidious, Dead Silence...). Čini mi se da se Wan nakon godina uspješnica i hitoidnih filmova (ima tu i Brzih i žestokih te Aquaman) odlučio u potpunosti opustiti i napraviti nešto što je godinama bilo zaključano u ladici i čekalo taj trenutak karijere da se proba ostvariti. Wan si je u ovom filmu potpuno dao oduška i kreirao nešto što će dobar dio filma izgledati kao potpuni bezvezni supernatural horor film, ali upravo je ovaj drugi dio filma nešto što će gledatelji ocijeniti kao ludo i inovativno ili kao loše i ispod svake razine. Osim klasičnih supernatural caka pogotovo na početku filma, s tipičnim jump scareovima, Malignant se također poigrava s giallo posvetama tadašnjim talijanskim slasher uspješnicama, a imamo tu i poveznica na raznorazne hororce sedamdesetih i osamdesetih, jedan od njih je, primjerice, Basket Case. Zanimljivo film kreće, pomalo na gruesome način, a onda slijede naleti cheesy dijaloga, bespotrebnih scena i herojskih bezveznih likova, pozadinska priča sve se više pretvara u neku od epizoda X Filesa...ali kako radnja odmiče, tako priča i scenarij postaju sve neočekivaniji i luđi. Zanimljivi efekti, šminka, kutovi snimanja, akcijske scene koje nitko živ nije mogao očekivati stvorile su paradu u zadnjih pola sata filma. Koliko god bio naivan i banalan, vjerojatno i najslabiji film u iz Wanove redateljske stolice, ipak se više priklanjam mišljenju kako je ovo nešto što je barem na nekoliko mjeseci, a možda i u cijeloj 2021., razbucalo horor industriju i dalo joj neki drugačiji ugao. Kad smo kod kreativnosti i inovativnosti u horor filmu, to je ipak nešto što nam nasušno nedostaje i Malignant je barem u neku ruku ponudio nešto drugačije. Sad, bilo to jako dobro ili jako loše, na nama je da prosudimo. U svakom slučaju vas neće ostaviti ravnodušnima.

Policijski S.W.A.T. tim istražuje misterioznu VHS vrpcu i otkriva sjedište zlokobnog kulta gdje se nalazi unaprijed snimljeni materijal koji otkriva ubojitu zavjeru...

Teško razočaranje uslijedilo je nakon trećeg V/H/S filma iz 2014. godine , a kojem sam se nakon vrlo dobre dvojke jako veselio. Mislio sam da će stati sa serijalom, serijalom koji je po meni sadržavao jednu od interesantnijih ideja horora današnjice - otkrivanje random misterioznih VHS kazeta koje prikazuju razne priče strave i užasa. Antologijski horor dosad je iznjedrio osrednji prvi, vrlo dobar drugi i užasan treći dio, a što se tiče ovog filma, nismo mogli očekivati što ćemo dobiti, ali smo vidjeli neka povratnička imena koja su bila zaslužna za bolju kvalitetu prethodnika - David Bruckner producent (The Ritual, Night House, Southbound...) i Timo Tjahjanto, kreator najbolje priče iz drugog dijela - Safe Haven. 

V/H/S/94 nudi nam dobru 90's atmosferu i načine snimanja, naravno da je tu riječ o found footage stilu snimanja, ali na dosta inovativne načine su koristili taj način snimanja, da ne bude nužno samo iz "ruke" kamermana. Glavna priča gdje S.W.A.T. tim pronalazi sjedište i kazete prilično je uznemirujuće i čudne atmosfere, a zatim kreću same četiri priče: Prva priča "Storm Drain" redateljice Chloe Okuno traje možda najkraće i sasvim dobro sjeda kao prva od četiri segmenta - dvoje novinara istražuje priču o misterioznom Rat-Manu i odlaze u kanalizaciju gdje žive beskućnici istražiti pozadinu oko nakaze...dobit će puno više nego što su tražili. Priča je zanimljiva, upečatljiva i brzo prođe, nemam apsolutno ništa protiv. 

Druga priča "Empty Wake" Simona Barretta odzvanja creepy atmosferom, gdje nova zaposlenica tijekom noći i oluje mora čuvati mrtvačnicu i čekati hoće li netko doći odati počast preminuloj osobi u lijesu. Zanimljivo odrađen segment koji cijelo vrijeme krije napetost i jezu, možda su neki dijelovi mogli biti pametnije razrađeni, ali i ova nekakva ghost-zombie manira sasvim dobro funkcionira. Creepy. 

Slijedi "The Subject" spomenutog Tjahjanta, očekivao sam ludorije od tog redatelja, ali ovo što smo dobili naprosto je odlično - manijak koji proizvodi znanstvene eksperimente i od ljudi pravi androide biva napadnut od istih zamoraca i eksperimenata i sve odlazi u masakr i krvi na galone. Kao i Safe Haven ovo je toliko dobro i zanimljivo snimljen segment, strašno zanimljive scene i radnja, inovativnost, gluma, efekti, ma sve. Teško može bolje od ovoga. 

Četvrta priča "Terror" Ryana Prowsa govori o paravojnoj postrojbi koja nailazi na sklonište prepuno krvožednih zvijeri - vampira. Osobno najslabiji segment, iako ima svoje kvalitete. 

Kao zaključak, V/H/S/94 film je kojeg vam toplo preporučam. Vratio je serijal na tračnice, u rangu je prvog filma i puno je bolji od trećeg, a u nekim dijelovima prilično blizu drugog dijela. Ostao sam zadovoljan viđenim i radujem se potencijalnom razvoju serijala.

Direktno nastavljanje radnje na Halloween iz 2018. , Myers je preživio požar i nastavlja se saga njegove sestre Laurie Strode, njezine kćeri i Michaela Myersa...

Reboot iz 2018. godine čiji je John Carpenter bio producent i gdje se koristila legendardna Halloween mjuza, uz ponovno vraćanje Jamie Lee Curtis u ulozi Michaelove sestre vratio nam je vjeru u serijal, odnosno da se još i 40 godina poslije originala može na neki način doprinijeti serijalu. Odmah po uspjehu filma bili su najavljeni i drugi, Halloween Kills i posljednji - Halloween Ends, a odgodom zbog pandemije ovaj film gledamo godinu poslije, u mjesecu Noći vještica. Ovo je 12. film serijala, a gledamo dosta referenci na pravi drugi dio i 1981. godine, povratke na neke likove iz 1978. godine u njihovoj sada već starijoj dobi, Myersa u svom killing spreeju...ali, ovo je istovremeno i "epizoda" gdje cijelo vrijeme nešto gadno nedostaje. Imamo tu krvava i brutalna ubojstva, nešto brutalnija nego ono na što smo navikli, i to je sve ok, vidjeti Michaela kako sablasno hoda je uvijek odraz nostalgije i dobre atmosfere, ali nostalgija u ovom slučaju nažalost ne može nadvladati potpuni besmisao. Halloween Kills tako je nažalost jedan od slabijih filmova franšize, izbor likova je maestralno loš, u rangu Halloween Ressurection iz 2002. godine, glumci osim glavnijih likova su bezveze, radnja se konstantno bori s "ništa s ničim" i "ajmo probati još nešto nadodati", Michaela standardno vidiš u jednom dijelu grada, pa onda pobjegne 20-orici osoba, pa odjednom bude u nečijoj kući...čak ta njegova inače simpatična preskakanja budu smislenija, ovdje je naprosto posvuda, odnosno tamo gdje kamera i scenarij idu. Kraj filma je baš nakaradno odrađen, bez ikakvog "dostojanstva" prema inače napetoj i uznemirujućoj halloween atmosferi kakvu je serijal stvarao, bez ikakve pažnje prema inteligenciji gledatelja i ljubiteljima serijala. Ovdje je nabacano dosta zanimljivih referenci na prethodnike, ali teško da te neke trivije i zanimljivosti mogu izvući ovaj dio iz blata. Nadam se da će Halloween Ends biti dostojanstven kraj cjelokupne priče i da će Carpenter i ekipa ipak biti pametniji s onim što puštaju javnost. Nemojte vrijeđati gledatelje misleći da će ovo tek tako proći. Šteta.