Kratki pregled pogledanog IV: Run (2020), His House (2020), #Alive (2020), Possessor (2020)

Tinejdžerica Chloe u kolicima je otkako zna za sebe i ne može se brinuti sama o sebi. Zato je tu njena mama Diane koja se skrbi o njoj, sve do trenutka kada Chloe ne otkrije njezinu mračnu tajnu...

Jeste li upoznati ili sjećate li se možda slučaja "DeeDee" u Americi iz 2015. godine? Policija je našla mrtvo tijelo DeeDee Blanchard izbodeno nožem više puta, a nije bilo ni traga njenoj kćeri Gypsy Rose, koja je bolovala od leukemije, mišićne atrofije i astme i koja je zbog preranog rođenja imala mozak 7-godišnjakinje. Kada ju je policija pronašla, uvidjeli su da ništa od tih bolesti nije imala i da je zapravo njena mama sve to tijekom života izmišljala, kako bi dobivala sve vrste pomoći i kako bi se ljudi sažalijevali nad njezinom sudbinom. Referentno na tu temu, nešto slično napravio je redatelj i ko-scenarist Aneesh Chaganty, tvorac vrlo dobrog trilera Searching iz 2018. godine. Majku u filmu utjelovljuje odlična Sarah Paulson (American Horror Story, Ratched...), a njezinu kći tumači Kiera Allen, mlada glumica koja je u stvarnosti paralizirana, što filmu daje dodatni značaj i ogromnu autentičnost i unikatnost. Chloe sumnja u vlastitu majku, preispituje njezine odluke, vlastito povjerenje, a sve je popraćeno interesantnim filmskim detaljima, borbama s kolicima, odličnim i zanimljivim kadrovima i prilično napetom radnjom, koja vas može u nekoliko navrata podsjetiti na kultni Misery. Vrlo važna stvar za napomenuti je odlična gluma koja diže ocjenu filma za barem pola koplja, no ne smijemo izostaviti neke očigledne mane filma, poput prenaglašenosti određenih događaja, nerealnih i banalnih rješenja i povremenih klišejastih poteza likova. Sve u svemu i ukratko, da me netko pita kojih bi 5 horor-trilera izdvojio iz 2020., Run bi se u svakom slučaju morao naći na tom popisu.

Muž i žena, izbjeglice iz Južnog Sudana, nakon što jedva izvuku živu glavu, sreću pokušaju pronaći u Engleskoj i početi život iznova. Na njihovu nesreću, duhovi prošlosti i sadašnjosti neće ih tek tako pustiti...

...a drugi film koji bi se morao naći na popisu top 5 naslova iz 2020. svakako je His House. Konačno smo dočekali i to da imamo film s haunting house premisom, a da likovi koji u njoj žive uistinu nemaju bolju opciju za život ako iz nje pobjegnu. Izbor im je ratom pogođeno rodno mjesto ili život daleko od svega toga, ali s ukletim predispozicijama. Ovo je u potpunosti atipičan film koji me gotovo odmah osvojio svojom originalnošću, maštovitošću i dubokom porukom koju ponekad samo žanr kakav je horor može dostojno iznijeti. Rat, beznađe, pokušaj novog života, duhovi, demoni afričkih mitova i legendi, rasizam, stereotipi, siromaštvo...svašta se ovdje može vidjeti i doživjeti što je horor samo po sebi, bez dodatnih upliva jezivih ghost scena. Kako radnja teče tako vam se sve više toga otkriva o samim likovima i što je to točno što ih proganja, a scary scene prisutne su već u prvih 20 minuta filma. Noćne vještice, demoni, duhovi, ljudi kao ljudi...to su sve antagonisti ovog Netflixovog djela koje ponekad snažno podsjeća na Get Out, Us i filmove sličnih miljea. Mora se napomenuti fantastična gluma glavnih Sopea Dirisua i Wunmi Mosaku, kao i dojmljive i efekte i turobnu, mračnu atmosferu koja je kreirala istinsku jezu i hororičnost. Može se tu i tamo nabasati na pokoji klišej ili patetiku, ali sve u svemu, ovo je jedan od najoriginalnijih filmova žanra koje sam ove godine pogledao, možda čak i najoriginalniji. Težak, nepredvidiv, tužan, jeziv, vrlo dobar. Preporuka. 

Nepoznate okolnosti uzrokovale su zombie outbreak u gradu, a mi pratimo Yoovu priču kako se pokušava samostalno iz vlastitog apartmana izboriti protiv manijakalnih zombija...

Ne bi Južnokorejci dozvolili da ih se ove godine skine s trona filmske zombie nacije zbog gadarije i gluposti kao što je Train to Busan 2: Peninsula, stoga nam evo filma #Alive, koji se uspješno u nekoliko navrata referira na početke pandemije COVID-19. Film prati mladog gamera kojemu su roditelji trenutno izvan stana, a kojeg ujutro dočeka ludilo na ulicama, ubojstva, pljačke, sirene...film kreće odmah u glavu, prvih 30-ak minuta radnja se postepeno akcijom diže i onda malo zakoči, a mi pratimo lika kako na sve moguće načine nastoji u stanu ostati živ, netaknut i tih. Film sasvim adekvatno prikazuje paniku, stres, napetost, nemir, nestrpljivost, ali s napomenom kako sadrži jako, jako puno fillera koji ga nastoje održavati na životu, ali u dosta slučajeva to ispadne (tragi)komično. Ipak, mora se pohvaliti ideja scenarista i redatelja da skoro cijeli film snime u stambenom bloku, nešto što je po meni bolje pošlo za rukom francuskom "The Night Eats The World " iz 2018. godine. Pohvale idu na klaustrofobičnost, dobre akcijske scene i maštovitosti po pitanju kreiranja napetih scena, razočarao sam se u izgled zombija (zaraženih) i u klišejiziranost radnje. Ne mogu reći da se nisam zabavio gledajući ga i da nije brzo prošao, ali mislim da sam ipak očekivao previše ovoga puta, što je možda moja greška. Kao da Korejci mogu bolje, sadržajnije, smislenije. Sve u svemu, ako volite zombie filmove i pogledali ste dosta toga dosad, ne vidim razloga zašto ne biste i ovaj.

Film prati agenticu koja radi za tajnu organizaciju koja koristi tehnologiju implantacije mozga za naseljavanje tuđih tijela - što ih u konačnici tjera da vrše atentat na bogate klijente...

Brandon Cronenberg redatelj je koji iza sebe ima film Antiviral kojemu još nisam posvetio pažnju, a možda mu trenutno kod imena i dalje stoj prefiks "sin Davida Cronenberga", pomalo već mitskog redatelja koji je krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih itekako plijenio pažnju bizarnim, morbidnim, socijalno-propitkujućim i čvrsto solidnim hororcima. Sin mu na neki način zasad ide sličnom stopom, kreirajući i Possessor, film koji se itekako bavi društvenom tematikom kroz prizmu korporativnog i kolektivnog nemorala i kapitalizma, željom za moći, posjedovanjem i upravljanjem. Ovo je i po radnji i po izvedbi još jedan inovativan i drugačiji film koji je izašao 2020. godine, posjeduje zanimljive načine snimanja, dobre efekte, iako čak izgleda i jeftinije nego što jest, vjerojatno radi postizanja određenog dojma i atmosfere. Odlična gluma također pospješuje originalan pristup scenariju i tumačenju likova, pogotovo pohvala ide glavnoj Andrei Riseborough. U dosta dijelova film zna odisati uznemirenošću, ne u smislu napetosti, već surovosti, morbidnosti, gnjusnjoj realnosti, što je uspio u više segmenata nekad uspješno, nekada manje uspješno prenijeti. Nažalost, gledam li na osobne preference, moram priznati da unatoč što su od Cronenberga seniora filmovi objektivno dobri, nikad mi nisu prelazili tu razinu iznad prilično kvalitetnog ili dobrog, uvijek mi je nešto nedostajalo ili se povlačila neka stvar kroz film koja mi nije odgovarala. Slučajno ili ne, isto se događa i s njegovim "nasljednikom". Possessor nikako nije loš film, nikako nije ni odličan, ali mislim da bi mu nekakva sredina i solidnost najbolje odgovarala opisu. Osobno sam i više nego ravnodušan ostao na film u dosta aspekata, međutim, nudi neka dojmljiva rješenja, uznemirenost koju treba imati horor i odlične performanse. I dalje sam osjećaja da je sve moglo biti još puno bolje posloženo i izvedeno nego što na kraju jest.